Uprkos težnji da pospremim nered od misli u svojoj glavi košnica od riječi traži svoj tok.
A ja, nespreman.
Ne znam šta je više presušilo.
Da li moj, dosada, vječni optimizam, ili pero.
Zaledi se i dah u nadprosječno toplom februaru, a kako ne bi riječ na sve ono što je kao željezna plahta zakovala moj grad i naše društvo.
Nemiran, zabrinut i tužan kao i rijeka mojih sugrađana, koja je poplavila plato komemorativnog i koja je tekla Titovom, od Tržnog na Sjenjaku do "Cipelića".
Gledali smo se zamagljenih pogleda.
Moje drugarice i drugovi iz školskih klupa, iz ulice, iz Doma, Pelikana, Šaćira, Piketa. Rodbina, kolege, prijatelji, poznanici...
Svi pod teškim, olovnim, ruksacima u kojima kao da ponestaje mjesta za složiti toliko tereta.
Ispratili smo Amru. Naklonili se hrabroj ženi, velikom borcu za svoje snove.
Pružili smo ruku istinskog saučešća njenoj porodici kojoj treba podrške više nego ikada.
Eho pucnja u Amrine snove još odjekuje našim gradom.
Nadjačao je i krik teško oboljelih i njihovih porodica koji mjesecima čekaju na osnovno ljudsko pravo - na život i na borbu protiv bolesti.
Bahatost i bezobzirnost borbe za, finim koncem protkane, kožne i debelo tapacirane sofe, sjedišta i fotelje i sve ono što kao privilegiju one nose, usmjerili su naše društvo u bezdan.
Ovaj tekst je trag misli roditelja, supruga, rođaka zeta, prijatelja, kolege, ali i izabranog zvaničnika koji obnaša dužnost gradskog vijećnika.
Imam potrebu izraziti, isključivo, vlastiti stav i naglasiti, samo u svoje ime, sav prezir koji osjećam naspram prejeftinog politikanstva koje izravno ugrožava živote, zdravlje i sigurnost svih nas.
Imam potrebu reći da osjećam mučninu na prizemni populizam kojem svjedočimo, a sve u cilju međustranačkih potkopavanja i vlastite promocije pod krinkom borbe za boljitak građana.
Imam potrebu sve ovo napisati čak i ako znam da ću sigurno biti svrstan u isti koš sa onima kojima politika služi samo za sopstvene interese. Svjestan sam da kad uđeš u politiku nosiš i takve rizike.
Nemam problem s tim i nemam problem ni da kažem da osjećam stid i da je prosto nevjerovatno, bahato i bezobrazno da nemamo, niti u tragu, bilo kakve izjave saučešća, ljudske potrebe za iskazivanjem osjećaja žaljenja za tragični teški gubitak koji je nastao ubistvom naše sugrađanke Amre, a od strane ministra MUP - a TK.
Kačenje fotografija na kojima se jaše po bornim kolima plaćenim novcem poreznih obveznika, kao što je bila ubijena Amra,je ustvari potreba za dizanjem vlastitog nivoa testosterona i bildanje političkog samopouzdanja koje se multiplicira sa brojem lajkova i komentara stranačke vojske, a nikako borba za sigurnost građana koji su vam dali svoj glas.
Nevjerovatno zvuči činjenica da niko, ali baš niko ne osjeća potrebu da ponudi ostavku jer nije u stanju svojim sugrađanima, oboljelim od karcinoma obezbjediti terapiju na UKC-u Tuzla.
Koliko smo teško oboljelo društvo, govori i činjenica da po ko zna koji put "pada" tender za nabavku linearnog akceleratora.
Pa koliko bezosjećajan i gladan novca moraš biti da rušenjem tendera dovodiš u pitanje ljudske živote i rušiš nečije snove.
Sasvim svejedno, da li "šteliš" tendere, ili ih namjerno rušiš.
Pa zar baš niko, ali NIKO, ne osjeća mrvu odgovornosti za ljude kojima to život znači.
Ubistva, nasilja u porodici, na ulici, među vršnjacima u školama, divljanje automobilima po gradovima, dilanje droge, korupcija, štele, tenderi, ucjene, bezvrijedni univerziteti za uzimanje para i davanje diploma za stranačko uhljebljavanje, kladionice, masovna okupljanja na kič eventima, sportski amaterizam, bahatost, psovke, pijančenja, prostitucija itd. su činjenična stanja koja dominiraju našim društvom i koja, jedino, sistemski funkcionišu.
Političari i nosioci funkcija su, svakako, potrebni na čelu prazničnog defilea na Dan državnosti, ali gospodo, potrebni smo, itekako građanima i u teškim, kriznim situacijama i na mirnim okupljanjima. Tu ne moramo biti u prvim redovima.
Tu je dovoljna topla riječ, stisak ruke, iskreno suosjećanje i topli zagrljaj. To je lijek koji bi svako od nas trebao da ima u apoteci svoje duše.
To se zove empatija.
Sve one koji su na pozicijama odlučivanja i u čijim su rukama poluge bitne za budućnost, prvenstveno naše djece, a onda i svih nas, pozvao bih na borbu razumom u nadi da ste tu dobro naoružani.
Svakom od nas minute i dani isto traju i koliko god da ih je svakome od nas ostalo dajmo sebi šansu da se, ako ništa, bar u ogledalu pogledamo čišće savjesti.
Elvir Bijedić
