Kako izgleda akcija spašavanja, šta i kako radi rudnička četa za spašavanje?

Iz svakodnevnih razgovora i komentara na društvenim mrežama, jasno je da mnogi nemaju ni približnu vizuelnu predstavu o nedavnoj nesreći u rudniku Mramor, zatrpavanju rudara u otkopu, i još manje kako izgleda akcija spašavanja, šta i kako radi četa za spasavanje.

Oni koji žele da znaju više, u nastavku mogu pročitati dio teksta kojeg je napisao Tihomir Knežiček, a posvećen je pokojnom Leonardu Nardiju Pittenu, tehničkom direktoru Rudnika Dobrnja-Jug, koji je 1983. godine poginuo u akciji spašavanja zatrpanog rudara u Rudniku Mramor. U toj nesreći, uz zatrpanog rudara i Leonarda Pittena, poginula su još tri člana čete za spasavanje.

Ali da se zna, tragedija nije zaustavila četu. Ostali članovi čete se nastavili akciju i izvukli tijela svojih poginulih komorata.

Tuzlarije

Posao rudara u otkopu rudnika Mramor, kad je sve u redu

Navečer u sedam sati 7. novembra 1983. godine Leonardu su iz rudnika Mramor javili da je Aljo Hodžić, kopač, stradao u otkopu i da je vjerovatno živ. Nije Nardiju bilo prvi put da čuje obavijest da se mora "vaditi" rudar iz jame. Hladni novembarski dan nije nagovještavao neželjen ishod jedne intervencije čete za spašavanje.

Dok je Aljo, radeći sam u otkopu Drugog krovnog sloja u 29. spratu jame Mramor, skidao komade uglja što vise u stropu jame, nekoliko većih komada uglja veličine stola i mnoštvo malih grumenova veličine pesnice, odlamalo se i počelo padati na Alju. Aljo se uspio skloniti u tzv. "mrtvi ugao" prostorije, ali jedan veći komad uglja, koji rudari zovu "plata", svojom je masom i padom sa visine oko 2 i po metra prignječio nogu kopača, i tako je Aljo ostao priklješten komadom uglja, ali bez većih povreda. U tom nezavidnom položaju, Aljo je bio zarobljen od 19.30 – do momenta eksplozije metana u 6.50 sutradan.

Na slobodnoj strani hodnika, obrušeni ugalj je zatvorio prolaz u dužini od oko pet-šest metara, tako da se Alji moglo prići jako teško. Sve se dešavalo u ravnom hodniku II krovnog ugljenog sloja metanske jame Mramor, u 29. spratu gdje je visina jamskog hodnika oko 2,5 metara i skoro isto toliko širine.

Nardi kao starješina čete za spašavanje rudnika Dobrnja-Jug došao je u rudnik Mramor i sa sobom poveo dva rudara, članove čete za spašavanje - Đulagu Fejzića lagumaša i kopača Taiba Selimovića. Na ulazu u jamu Mramor, Nardiju su se pridružila još dva rudara – Šefket Ševo Malkić, smjenovođa u jami Mramor i Meho Bećirović, kopač u jami Mramor. Sišli su u jami, a u jami su već bili svi rudnički rukovodioci Kreke. Čekali su na intervenciju čete za spašavanje. U osvjetljenom hodniku slijedi pozdrav "Sretno!", razgovor šta bi trebalo da slijedi da se Aljo izvuče. Stojeći ispred gomile uglja Nardi i rudari čete počeli su da razmatra kako da se prođe kroz obrušeni ugalj koji je zatrpao rudarski hodnik. Sa Nardijem je bio iskusni Dragan Koruga i rudarski inspektor Boro Radojčić, a Nardi je preuzeo starješinstvo čete, iako nije morao i nije trebao. Rudari su znali da bi pokušaj "čišćenja" - sklanjanja uglja bilo najlakše, ali dugotrajno, pa je preostalo jedino da se pri stropu prostorije napravi prolaz, tako što bi se uklanjali komadi uglja da kroz prolaz može rudar da se provuče. Taj prolaz, manji od pola metra, s mukom je probijala manja grupa spasilaca, na smjenu, jer samo je jedan rudar mogao bio predvodnik. Iskusni rudari su znali da moraju racionalno djelovati, pa su kroz isti uzani prolaz provukli metalnu cijev, i tako Alji doveli kiseonik. Dva rudara iz Nardijeve grupe došli su do Alje, pregledali šta je iznad glava i dali mu vode i čaj da popije. Onda su svi razmišljali kako da priklještenog rudara oslobode ispod ugljene gromade i izvuku ga ispod gomile uglja. Nardi je sa slobodne strane galamio, zvao svoje iz čete da kažu kako je stanje sa Aljom i šta dalje treba da se radi. Svi vide da je Aljina noga priklještena komadom plate. Mora se plata sjeći, da bi se Aljo oslobodio. Niti ima prostora niti ima vremena da se krocom razbija plata. Rješenje je motorka. Motorkom bi se lakše i brže isjekla ugljena plata. Spasioci su vidjeli u kojem stanju je Aljo i rješenje za njegovo oslobađanje od komada uglja nađeno je u smrtonosnom izboru električne motorne pile – motorke – daj motorku! Zbog te mramorne motorke poginuli su Leonardo, tri člana čete za spašavanje i Aljo Hodžić. Tako se akcija spašavanja jednog živog rudara pretvorila u tragediju pogibije pet rudara. U rudarskim sjećanjima izgubljena je slika kako se motorka našla u jami. Leonardo je bio ispred obrušenog uglja, tik uz trafo na koji je motorka bila spojena. Malo niže od Nardija, prema izlazu u hodniku, čekao je Đulaga lagumaš, čekao je da krene u akciju spašavanja. Malkić i Bećirović su bili uz Alju Hodžića. Aljo Hodžić je bio pod platom uglja.

Kad nema živih svjedoka, i kad se desi katastrofa, uvijek ima više istina. Niko nije mogao sa sigurnošću znati kako je došlo do eksplozije u jami Mramor tog 8. novembra 1983. godine u jutarnjim satima. Neki su tvrdili da je iskra električne motorke upalila metan koji se iznenada pojavio u prostoru. Neki su tvrdili da je došlo do kratkog spoja u trafou koji je strujom trebao da napaja motorku i da je iskra upalila metan. Neki su tvrdili da su bili sa Aljom, i u eksploziji ostali živi, a Aljo nije preživio. U trenucima kad se spašava glava rudara, nije predostrožnost uvijek na prvom mjestu, a trebala bi biti. Znalo se da u jami ima pojave metana i da nije dozvoljena upotreba alata i mašina koje nisu posebne, takozvane, "S" izvedbe. Motorka kao oruđe nije u "S" izvedbi. Znalo se i da se metan nije pojavljivao proteklih sedmica. Ali ... negdje u blizini obrušenja, pritajen, metan se smjestio dovoljno podmuklo da iskali razornu energiju na svima koji su u blizini.

Metan je bezbojan gas, često prisutan u rudnicima uglja. Lakši je od zraka i uvijek se nalazi u gornjim ili višim dijelovima rudarskih prostorija. Ako se pomiješa sa zrakom, uz pojavu vatre ili iskre, nastaje razorna eksplozija koja može biti uzrok katastrofe u kojoj rudari gube živote i doživljavaju teške povrede. Razorne eksplozije metana u zatvorenim prostorima, kao što su rudničke prostorije, uništavaju sve u blizini – ruše se zidovi i strop, savijaju čelične podgrade, drobe mašine i alati, a rudari u djeliću sekunde gube život. Neki od energije eksplozije, a neki od trovanja ugljen monoksidom. Ako neko i preživi, ostaje zarobljen i zatrpan ugljem, prekriven prašinom, bez dovoljno zraka da može da diše i često bez svjetlosti da može da vidi oko sebe. Oni koji se uspiju skloniti u zaklon, obično prežive, sa opekotinama, ali nikad bez posljedica.

U djeliću sekunde, koliko traje eksplozija, Leonardo Pitten je smrtno stradao od eksplozije, i ostao zatrpan nagomilanim ugljem. Đulaga Fazlić je bio udaljeniji od eksplozije, ali ne dovoljno daleko da preživi. Spasioci Malkić i Bećirović i Aljo Hodžić su se ugušili otrovnim plinom ugljen monoksidom koji nastaje uslijed eksplozije metana. Pet mrtvih rudara.

Skoro svi ostali rudari iz četa za spašavanje i uprava rudnika, koji su u jami pratili spašavanje Alje Hodžić, bili su "zakačeni" eksplozijom iako su bili sklonjeni u jednoj od bočnih prostorija u jami koja se naziva "ligent". Sa povredama opekotina iz jame je izašlo 20 rudara, a među njima direktor Kreke Enes Atić, tehnički direktor Stanislav Živković, šef zaštite na radu Vlatko Hlavaček, najbolji Leonardom drug Mirko Armuš, rudarski inženjeri i rudari koji su čekali u jami ishod vađenja Alje Hodžića na površinu. Upućeni su u bolnicu Gradina i tamo dobili medicinsku pomoć. U toj složenoj, konfuznoj i paničnoj situaciji, vijest o nesreći se brzo proširila gradom. A u vijesti se pominjao rudar stranog imena. Od rudara stranog imena poginuo je Leonardo Nardi, a Vlatko Hlavaček je imao teške opekotine. Tako je Stjepanu, tadašnjem studentu rudarstva, sinu Vlatka Hlavačeka, za vrijeme predavanja na Rudarskom fakultetu saopšteno da mu je otac poginuo u Mramoru, a nije. Odmah nakon vijesti o eksploziji metana u jami Mramor, novinar Salih Brkić je došao u rudnik i pratio dešavanja. Kasnije je obavljao razgovore sa preživjelim učesnicima u nesreći i sa porodicama poginulih rudara. Salih se dobro sjeća te nesreće i piše: "Tačno je da sam izvještavao o rudarskoj nesreći u Mramoru kada je stradao i moj dragi prijatelj Nardi Pitten. Djeca su nam išla u istu školu. Snimao sam poslije nesreće rudare, ali i direktore Enesa i Sašu. Ti prilozi su u arhivi BiH, možda i na nekim mojim VHS kasetama, a njih je više stotina u mojoj privatnoj, inače kad se uzmu i druge vrste kaseta, najvećoj u BiH. Koliko se sjećam, rudar kojeg su izvlačili ispod velikih komada uglja bio je Aljo Hodžić, a tokom izvlačenja motorka je naišla na kamen ili željezo i zavarničila u nečistoj vazdušnoj masi. Rudar je tražio da se ne pate u izvlačenju i po cijenu da ostane bez noge. Oni su ga umili, izduvali nos i napojili vodom. Ovo su neka od mojih sjećanja na taj događaj. Ne znam da li ste pitali njegovu sestru ili snahu, koja je sa mnom putovala u Banoviće kao nastavnica muzike. Nardi je bio kod nje na sijelu noć uoči nesreće i sa nekim postupcima kao da je naslućivao nesreću koja će mu se desiti." A novinari Husref Muharemagić i Sinan Alić pisali su u Frontu slobode kako su nesreću doživjeli preživjeli.

Čile izvlači Nardija iz obrušenog uglja
Eksplozija u jami Mramor bila je alarm za uključenje drugih četa sa spašavanje. Stigle su ekipe iz Mramora, Dobrnje i Bukinja. Muharem Džambić Čile, poslovođa u jami Dobrnja-Jug, pozvan je da kao iskusan član čete krene sa grupom rudara u spašavanje zatrpanih komorata. U grupi su bili Osman Suljić, Enver Žigić i drugi rudari spremni za pomoć u izvlačenju poginulih rudara, i Nardija među njima.

Čile je Nardijev stari poznanik, rudar kojem Nardi duguje život. Dok se prisjećao vremena rudarenja sa Nardijem i njegovog izvlačenja, Čile je vazda sklanjao pogled, Adamova jabučica je poskakivala, a glas malo zvonak, malo tih. U toku jednog od obilazaka jame Mramor, Nardi i Čile su se kretali uskopom do radilišta. Nardi, kao inženjer, išao je naprijed a Čile ga slijedio. Čile sa više iskustva u jami Mramor najavio je Nardiju da može biti plinova u jami i da se treba čuvati trovanja. I kad se ne očekuje, nevidljivi plin obori Nardija na pod rudničkog hodnika. Čile je stavio samospasioc još u trku prema Nardiju, uhvatio ga za opasač i vukao nazad izvan zone gdje nije bilo otrovnog plina. Obojica su dobro prošli. Nardi je bio svjestan tanke linije života i smrti na kojoj je Čile, rudar, uradio jedino što logički rudari rade - spašavanje svog komorata. Vjerovatno osoba kojoj neko spasi život vječno u mislima nosi ljudsku zahvalnost što je život nastavljen. I u takvim prilikama osobe, a posebno rudari, vječno ostaju povezani. Vjerovatno je Čile imao isti nagon kad je krenuo u tamne dubine rudnika Mramor da "vadi" Nardija iz ruševina jame.

Kad je druga četa došla blizu mjesta gdje je bila eksplozija, počeli su višesatno uklanjanje obrušenog uglja. Sklanjali su eksplozijom oštećene mašine a drugi su popravljali oštećeni grabuljar da bi lakše izvlačili ugalj. Prvo su spasioci došli do Fejzića - bio je najbliži izlazu pa su njega prvo iznijeli iz jame. Umro je na putu do bolnice. A onda se pred drugom spasilačkom četom našla gomila obrušenog uglja koja je zatvorila prolaz hodnika, a negdje u obrušenom uglju bio je Nardi, a nešto dalje, iza ranije obrušenog uglja, i još tri mrtva rudara. Nije to bilo prvi put da Čile i njegova četa stoje ispred gomile obrušenog uglja i uz svjetiljke na šljemu i u rukama, razgledaju gdje se može naći prostor za provlačenje spasilaca. Dilema – koliko ima tog obrušenog materijala u prostoru je bila rješiva, ali dilema šta se nalazi iza obrušene mase uglja nije bila rješiva sve dok se nije došlo do smrtno stradalih rudara. Grabuljar je zatrpan obrušenim ugljem, ne može se pokrenuti dok se ne oslobodi od nagomilanog uglja. Uklanjanje komada i gromada uglja sa gomile trajalo bi satima, i jedini način prolaska kroz zarušenje je uklanjanje komada uglja pri stropu hodnika i lagano kretanje puzanjem prema prostoru u kojem su ostali zatrpani komorati. Tako su i spasioci iz prve grupe došli do Alje. Nema tu ni prostora, ni svjetla, potrebna je snaga da se odguraju komadi uglja, ali ima pomoći rudara iz čete. Čile je puzao po uglju uz svjetlost lampe, gurao komade uglja pored sebe a onda više nije bilo prostora ni za lampu. U ležećem položaju teško se pomjerao, pa su ga njegovi iz čete gurali naprijed upinjući u čizme rudare njihovog starješine. Kad borba s ugljem traje dva sata, snaga se skoro potroši, al´ onaj rudarski duh jedino zna da mora proći zasuti prostor. U puzajućem kretanju Čile je u polu-mraku osjetio da više nema uglja na gomili ispred njega, da se ugalj već nalazi u nekom nižem dijelu, što znači da je uspio proći cijeli zasuti prostor koji je zatrpao Nardija. Znao je da se iza susjedne gomile uglja nalaze još neka tijela rudara. Znao je ko nije izašao iz jame nakon eksplozije. Njihovo vađenje će slijediti nakon izvlačenja tijela Leonarda Pittena. Puzajući, skoro u potpunom mraku, Čile se spustio do donjeg dijela rudničkog hodnika, po kojem su gomile obrušenog uglja. Mogao je i da se uspravi, ali nije mogao znati šta je iznad glave. Lako je mogao visiti komad uglja koji, ako padne sa stropa, ne daje velike šanse za preživljavanje. Njegovi iz čete su pričvrstili rudarsku lampu za opalak i gurnuli ga kroz uzani prostor prema Čiletu. "Opalak" je drvena motka dužine 2-3 metra koja na jednom kraju ima kuku kojom rudari vuku i izvlače komade uglja iz nepristupačnih područja ili otkopa. Snop svjetlosti rudarske lampe je prvo pao na Nardija koji je ležao zatrpan ugljem ni metar od Čileta. Sekund svjetlosti na Nardijevom tijelu, a onda svjetlost u strop. Ništa opasno. Nema visećih štuka uglja. A onda momenti jeze i isčekivanja šta će svjetlost pokazati.

Nije Čile očekivao da će Nardi biti živ. Eksploziju metana prežive samo sretni koji su dovoljno udaljeni od mjesta eksplozije. Zna iz iskustva šta znači eksplozija metana u jami. Beživotno Nardijevo tijelo nije pokazivalo znake razaranja, trganja i vidljivih težih povreda. Nalazio se u gomili uglja, skoro u ležećem položaju. Svi dijelovi tijela su bili gdje i pripadaju. Čak ni plava radna bluza nije bila poderana ili oštećena. Sat na ruci je razbijenog stakla, stoji i pokazuje 6 sati i 50 minuta. Nardijev šljem je pao s glave, njegova svjetiljka nije radila, a čizme rudare pune prašine. Čiletovi iz čete su proturili debelo jutano uže, nalik užadima kojima se vežu brodice, kojim je, uz velike napore, Nardija obmotao i svezao ispod pazuha. Tako je počelo izvlačenja tijela Leonarda Pittena. Razgrtanje i sklanjanje obrušenih komada uglja, učvršćivanje užeta oko Nardijevog tijela, Čiletov pokušaj izvlačenja tijela iz gomile uglja. S druge strane obrušenog uglja dosta se uglja već uklonilo, ali je i dalje uzak a dugačak prostor kojim se Nardijevo tijelo mora provući da bi bilo iznešeno na površinu. Nardi je korpulentan, krupan i razvijen čovjek kojeg nije jednostavno pomjeriti. A pored snažne rudarske figure, spasilac je morao ukloniti i komade uglja koji su se kotrljali oko Nardija. Čile je bio spreman na napore i glasom navodio članove čete šta da rade i kako da vuku mrtvo tijelo Leonarda Pittena. Jedan čovjek – Čile, mora da barem malo izvuče tijelo iz gomile uglja, da uzgura tijelo uz gomilu obrušenog uglja i da ga praktično pogura na visinu od više od dva metara kolika je visina križišta, a to je visinu na kojoj je otvor kojim se provukao da bi došao do poginulog komorata. Znoj, znoj i još više znoja. Čile gura tijelo uz komade uglja, a tijelo stalno zapinje za komade uglja. Pomaže uže koje vuku oni s druge strane obrušenog uglja. I tako Čile gura Nardijevo tijelo s jedne strane, a komorati vuku uže s druge strane gomile uglja. Samo Čile zna koliko znoja je obrisao dok se i on nije spustio niz gomilu uglja na "slobodnoj" strani. Svoj ljudski zadatak je obavio. Uz svu žalost za poginulim komoratom, sve strahove u vremenu ulaska u tamni prostor, uz sve fizičke napore uložene u namjeru da se Nardi izvuče iz tamnog prostora, Čile se samo spustio na grubo napravljenu klupu i šutio. Tek kad je sjeo na klupu, osjetio je žeđ i pravi umor. Sjetio se Nardijeve navike da je svakoga zvao "šefe". Sjetio se Nardija kad je radio na puštanju Dobrnje-Jug u rad, kad je gasio požar u rudniku Dobrnja i kako nikad nije stavljao rudarsku lampu na šljem, a da je često lampu držao u ustima da bi imao slobodne ruke. Sjetio se da je od Nardija naučio da nosi kravatu i da Nardi nikad na posao nije došao bez kravate. I ta navika je Nardijeva zaostavština. Nepomično tijelo je stavljeno na nosila, iznešeno je iz tame rudnika Mramor i odveženo u bolnicu Gradina. Bližilo se podne tog 8. novembra 1983. godine. Nešto kasnije, u bolnicu su doveženi Nardijevi mrtvi komorati. Nakon obdukcije, ljekari su saopštili "Leonardo Pitten je poginuo u eksploziji metana, njegovo srce je eksplodiralo". Ostali poginuli rudari su ugušeni otrovnim plinom ugljen monoksidom.

Priča je pripremljena na bazi razgovora sa rudarima koji su bili direktni učesnici u akcijama spašavanja rudara u jami Mramor, stručnim analizama, rudarskim inspektorom, novinskim člancima i u saradnji sa članovima obitelji Leonarda Pittena. Možda će neki čitalac reči – nije tako bilo. Možda i nije - kad nema živih svjedoka, i kad se desi katastrofa, uvijek ima više istina.

Tihomir Knežiček

Kompletan tekst možete pročitati na sljedećem linku.

Tuzlarije

31.05.2021.
Piše Tihomir Knežiček:
Nardijeva Mramorna motorka 1983

TUZLARIJE - VIJESTI

Čile izvlači Nardija iz obrušenog uglja

OSTALE VIJESTI