Sve je počelo onda kada mi je, kao dječaku, babo po prvi put dao mašinicu za šišanje u ruke. Rekao mi je, ne sikiraj se, nema se šta tu pokvariti, ako ne bude kako treba ošišat ćeš me na ćelavo.
Valjda sam tada prvi put bez straha to uradio ... i zavolio.
To su bili moji prvi susreti sa evo mojim sadašnjim pozivom. Sve vrijeme nekako mi se taj moj poziv provlačio kroz život, kao neka tanka nit, jedva primjetna, ali ipak tu, utkana u platno moga života. Godine su prolazile, a ja nisam primjećivao da je baš ta nit nešto što bi moglo da zaokruži moj život i da to bude moje buduće zvanje... brico.
Malo po tadašnjoj mahali, malo po bijelom svijetu, uvijek sam nailazio na isto... djecu i ljude koji su sjedali na stolicu i sebe koji sam jedva čekao i sa uživanjem ih rado šišao.
Svi su znali da sam brico bez zvanja ali to im nije bilo bitno. Svi oni su na kraju bili zadovoljni, a ja presretan jer radim ono što najviše volim.
Godine su prolazile, a ja odlazim... odlazim za boljim životom, u potragu za nafakom, onom istom nafakom koju ću ostaviti da bi joj se vratio. Odlazim u inostranstvo kao i velika većina mojih sugrađana ali sa čežnjom i željom da se vratim.
Opet, tamo u bijelom svijetu, nailazim na svoj poziv. Sve češće šišam i poznate i nepoznate. Zbog nostalgije, sa puno ljubavi usavršavam svoj zanat i kao krunu na sve to od prijatelja kojeg šišam, dobijam na poklon kvalitetnu mašinu koju čuvam i dan danas kao uspomenu.
Stižu dvije godine od odlaska, a ja i dalje tražim nafaku koju ostavih kod kuće. Jednu noć, dok tako sjedim u kuhinji stana u kojem sam bio smiješten, odlučih da se što prije spakujem i vratim. Uložit ću svu svoju ušteđevinu u barber shop. Uložit ću u posao koji volim, trudit ću se, raditi i nadati se lijepom životu u svojoj državi.
I evo sada, sa 34 godine i CV-em punim razno raznih zanimanja, konačno sam svoj na svom. Otvorio sam frizerski salon za muškarce jer sa ženama teško da bih mogao izaći na kraj.
Bolji je i ljepši nego što sam ga zamišljao.
Na lijepoj je lokaciji, PZC Stupine, do B 11, preko puta prinčeve džamije i Hametove pijace (lijepo i prometno mjesto) i radim u radnom vremenu koje svakom godi od 9h -17h.
U jednom čošku svoga salona stavih plakat, "NIJE NOGA, NARAŠĆE" da prvi razgovor sa mušterijama bude vesela tema pa ćemo za ostalo lako.
Kod svoje sam ķuće, sa svojom porodicom i radim posao koji volim.
Demir Mehmedović, brico
