Pamtim neninu kuću. Ono prošće. I šeper. Kao sad da gledam neravne zidove pod svjetlošću trepćuće sijalice. Jedva da probija mrak. A noć tiha. Samo pokoja nota vjetra uspije provući svoje tanano tijelo kroz stare prozore. Okno od okno lupka. Snijeg zabijelio selo. Dozivam jutro. Nestrpljiv sam da napravim trag. Povučem sanke. I napravim neki belaj. Sirova drva pored sporeta čekaju svoj red. Ispružena prostirka ispred. Slušam pucketanje pokriven pernatim jorganom. Borim se i sa jastukom. Ali topliji je, kaže nena, fura od prozora i bolje je da spavam na njemu.
Na kraju šporeta navijek pršulja. Nena sa iglom u rukama. Svežnjem konca oko prsta. Kera u polumraku naboranog čela od naprezanja očiju. I u njedra tiho priča. Ležim. Slušam. Nemam mnogo izbora ali i ne predstavlja mi problem. Stvaram slike u glavi. Bezbroj puta ponovljena ista imena i priče, a ne pamtim nikog. U njeno vrijeme sve je bilo drugačije. Ali trudi se zadržati ono u čemu je odrasla. Navija veker. Spušta ga na klupicu od prozora. Ne propušta sabah nikad. Klanja kako zna za sebe iako ne zna niti jedno slovo. Dovoljno joj što zna za Allaha, kaže. U pare je svakako niko ne može zafrkati. Ponekad ustane i prije nego zazvoni, pa ga zakoči. Kaže, navikla. A neće ni nas da probudi. Ipak čujem. Ni džamija nije daleko. Hodža sa serefe doziva umilnim glasom. Mrak još uvijek. Noći duge. Tiho se išunja. Ne pali svjetlo. Napamet zna svaki milimetar kuće.
Čujem samo šapat u mraku dok uzima abdest i uči. I poneku dasku pod nogama kako škripi dok hoda. Kako je lijep onaj zvuk vode u lavoru. Koliko je bereketa u svakoj kapi dok svi spavaju, a ti ustaneš i odazoveš se na Allahov poziv. Provirim kroz prozor. Vanjska sijalica kod komšinice preko puta gori. Ustali i oni. Odazvali se. Gledam koliko pogled može doprijeti, koliko ih je još budno. Pahulje prolijeću pod svjetlosću sijalice. Slažu jedna na drugu. Promrzla stakla. I soba vec ishladila. Ne bi nas remetila. Ali ubacuje drvo da potjera vatru. Nos mi hladan. Noć duga. Zaspim ponovo. Budim se ušuškan.
I opet miris. Odavno je budna. Ne liježe poslije sabaha. Sve spremno. Hljeb na rerni tek izvađen iz šporeta. Poljeva vodom, dlanom prelazi i pokriva krpom da malo odstoji. Nisam ni gladan, koliko se radujem što će svi doći da jedemo zajedno. Uvijek je neko u obilasku i prolazu. Suzbijamo se jedni uz druge. Pravimo mjesta oko sofre. Vazda je i na vanjskoj česmi bilo ljudi koji su u prolazu abdestili, popili findžan kafe s nogu i pojeli voćku s grane. Nisi mogao tek tako proći, da se ne ispitaš. I uvijek su svi u nekim rodbinskim vezama, po ko zna kojim koljenima. Pazilo se. Poštovalo. Pomagalo. Riječ je imala težinu. Obećanje je bilo dug. Bojalo se iznevjeriti. I svako je svakom pomagao pokupiti sijeno.
A sad. Ni šporeta. Ni domaćeg hljeba. Nema ni one ispružene ponjave. Pršute. Glinenog lonca. Niti se žito komi na sijelima. Grane prolamaju od voća, nema ko da ih bere niti smiješ pružiti ruku bez pitanja. Njive neobrađene. Zarasle u travu.
Odem ponekad. Kuća davno srušena. Nena odavno ima neki drugi sobičak. I još uvijek priča iste priče dok sa čežnjom gleda kroz prozor mjesto gdje je život ostavila. Nisu je, kaže, trebali rušiti dok ona ne umre. Mogli su sačekati malo još, da ne nosi sliku ruševine sa sobom. Draža joj cjepanica i ono kad poturi deku ispod vrata da ne fura, pa podupla maramu da ne nazebe glava. Nije joj ugođaj servirano na dohvat ruke. Njoj je da svojim rukama pravi. Ne raduje je ni topla soba kad ne može uzeti abdest. Ezan preko razglasa, ali ga opet ne čuje. Zaplače. Ne bi ni tablete. Posti od malih nogu, a sad mora da jede u vrijeme kad se vjernici suzdržavaju od hrane i pića. Veker stoji. Čuva ga. Pogrešno vrijeme pokazuje ali njoj i nije bitno. Gleda ga. Živi u onom vremenu kad je stao. Više je niko ne pokušava ispraviti koliko sati otkucava. Neka živi svoj vakat. Ovaj je ionako naopak. Nikad više onog što je bilo. Ni blizine. Ni topline. Okupljala nas je ona ćasa oko sofre. A sad svako u svoj tanjir gleda…
Malik Fejzulahović, autor makete i teksta (
Azrazna.ba)
