Sinoć nam je život pokazao koliko može biti tanka nit koja, skoro pa nevidljivo, dijeli sreću od tuge.
Noć, koja nam je podarila plam zaslužene radosti, u par minuta ga je i ugasila bacivši na njega olovni plašt nenadane tuge.
Kaleidoskope sreće u očima onih koji je sebi iskovaše, zamuti iskrena, teška, suza.
Utihnu sretni glas pred bolnim saznanjem.
Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine je napravila pravi sportski podvig plasirajući se na EP i to u grupi koju su svi željeli izbjeći.
Drama u Jazinama je donijela tako jako iščekivanu sreću.
A onda, iznenadna, tužna vijest.
Umro je Edin otac.
Umjesto lokala za proslavu, sastali su se ispred bolnice.
Umjesto pjesme i osmjeha, neprospavana noć suza i zagrljaja utjehe.
I onda, jutros uz kafu razmišljam o njima i o našoj reprezentaciji.
Ustvari, baš zato smo se i plasirali na prvenstvo Evrope.
Ogroman je to uspjeh jedne sjajne generacije, prije svega, kvalitetnih ljudi, a onda i sportista.
Rijetko viđena povezanost i u lijepim i teškim trenucima.
Karakter kaljen svih ovih godina je pokazao svu svoju čvrstinu.
Gledao sam ih sinoć, kako su svim svojim srcem uz svog Ataru (Edu Atića) u njegovoj teškoj životnoj situaciji.
Vratio sam film na prošlogodišnje vrelo ljeto, na Bunu i Edino i Selmino vjenčanje.
Isti ljudi, saigrači, kumovi, braća, sestre, roditelji….
Zato smo se plasirali.
Zato što su spremni dijeliti i zlo i dobro.
Već sam pisao o njihovoj želji da igraju pa makar i povrijeđeni, rizikujući dodatne povrede i opet su došli povrijeđeni i opet su htjeli da igraju.
Prošli put protiv Hrvatske, sad protiv Kipra.
I uspjeli su.
I Musa i Miralem.
I Alibegović.
I Kamenjaš, ta armatura 16-ka koja je sinoć pokazala i svoju mekoću, pustivši suzu uz svog saigrača koji je izgubio oca.
Svi su mislili na svog Gegu koji nije mogao biti s nama.
I na Markusa,Jusufa, Sulju, Sanija, Delu i Garzu.
I svi su obojili noć za pamćenje u Mejdanu.
I Laza, Ismet, Vojo, neumorni Vrabac, tihi i mnogo vrijedni Penava i Arsla.
Zahvalni moji momci koji znaju jako da cijene sve ono što trenerski, medicinski i tehnički staff rade.
Respekt i zahvalnost je njihovo drugo ime.
Zato smo se plasirali.
Zbog poštenog odnosa, želje, posvećenosti, međusobnog poštovanja i povezanosti.
Momci na koje sam ekstremno ponosan.
A Edo…
Sinoć maestralan. U svom stilu i elementu
I biće opet, u to sam siguran.
Zbog svog oca Nihada i zbog ljubavi prema državnom dresu.
Oni su moji šampioni
