Govor mržnje u javnom prostoru tiče se svih nas

Gore od svega bila je šutnja onih koji su trebali i morali reagirati a nisu, kaže Jagoda Iličić prisjećajući se vremena kada je bila izložena govoru mržnje zbog kojeg je na kraju podnijela ostavku na mjesto predsjednice Društva pisaca BiH.

Bila je prva žena na toj poziciji što je također nekima smetalo. Šta je bio njen “grijeh”? Radila je strogo se držeći propisa.

Jagoda Iličić

- Medijski prostor sam počela osjećati kao plivanje u akvariju punom krokodila. Medijski napadi koji su uključili udarce "ispod pojasa" na način da su ismijavali moju profesiju, mjesto u kome živimo, spominjanje mog preminulog supruga, omalovažavanje svega što sam napisala i što je valorizirano od strane kompetentnih osoba i institucija, bilo je prestrašno. Probudite se, otvorite vijesti i ugledate svoju fotografiju s pripadajućim komentarima botova hejtera ... i sve to jer ste pokušavali raditi posao po propisima. Neki članci su bili klasični oblik mizoginije, prisjetila se Iličić tog vremena. Problemi su imali negativan uticaj na njeno zdravlje, te je na kraju odustala, dala je otkaz.

Novinarka Kadira Šakić

Odrastala u ratu, svjedočila strašnim dešavanjima u ratnoj Srebrenici, kao dijete ranjena, bivša novinarka RTV Srebrenica Kadira Šakić nije smjela reći da je tu počinjen genocid. Nakon tolikog pritiska napustila je radno mjesto, a onda i rodni grad. Udata, majka dva sina, živi dalje, ali gorčina u srcu ostaje zauvijek. O dešavanjima koja nikad neće zaboraviti kaže:

- Tokom novinarskog rada u Srebrenici bilo je svega, manje dobrih i dobrih trenutaka. Najteže je biti novinar iz Srebrenice, tokom izvještavanja svaka riječ se prati. Uvijek sam težila da budem profesionalna i nisam dozvolila da nešto ili neko utiče na moje izještavanje. Prije dvije godine v.d. direktora JP JS RTV Srebrenica, usmenim putem mi je sugerisao da ne koristim riječ genocid, čak su cenzurisali moj tekst u kojem sam pisala o konačnom programu obilježavanja 28. godišnjice genocida. Pisala sam prigovor, nisam htjela da šutim o negiranju genocida. Poslodavac me nazvao i lažovom, iako imam sve dokumentovano, da je moja vijest cenzurisana. Zatim, trajno mi je zabranio pristup administraciji kreiranja vijesti, iako sam jedini diplomirani žurnalista bila u tom preduzeću. Taj pritisak i to zastrašivanje jednostavno nisam mogla psihički niti fizički podnijeti, pa sam morala donijeti tešku odluku i napustiti posao i grad. Nikad neću zaboraviti riječi poslodavca „Ti kad odeš sa radija, na tvoje radno mjesto dovest ćemo Srbina“. To je psihičko ubijanje. I poslije mog odlaska iz tog medija, uposlenici su nastavili da pišu „stradanje Bošnjaka“ umjesto genocida. Gorka je istina što niko ne reaguje na takve stvari, što su im dopustili da iskrivljuju činjenice i ne govore istinu. Ja u tom preduzeću ne bih mogla raditi znajući da se tako izvještava o genocidu koji je počinjen i koji je utvrdio Međunarodni sud u Hagu. Moje iskustvo i zabrana upotrebe riječi genocid je ujedno napad na moju profesiju jer mi je bila zabranjena sloboda izražavanja. Za mene je najteže bilo otići po drugi put iz svog grada. Naravno, mnogo mi nedostaje moj grad i žao mi što moja djeca neće tamo odrasti.

I pored brojnih nedaća uvijek nasmijana

U genocidu sam izgubila nenu, a prema riječima preživjelih, moja nena Hanifa Klempić je spaljena u svom selu. Njene posmrtne ostatke nismo nikad pronašli, izgubila sam dajdžu i mnogobrojnu rodbinu. I meni niko i nikad neće zabraniti da izvještavam o genocidu, a poručujem da se nikad i nikome ne ponovi Srebrenica.

Kao devetogodišnjakinja preživjela sam genocid 1995. godine. Tokom nemilog rata dva puta sam bila ranjena. U genocidu sam izgubila maljotenog brata Omerović Husejna. Moj brat Husejn je krenuo putem šume i nažalost nije došao do slobodne teritorije. Naš komšija nam je rekao da je bio ranjen u lijevu nogu i da je ga nosio određen dio puta i kasnije nije imao snage da ga nosi. Rekao nam je da je ostao ranjen u Kamenici i na tom mjestu su pronađeni njegovi posmrtni ostatci. Kada sam išla na identifikaciju njegovog tijela bilo mi je najteže jer uspomene su tada oživile i emotivno sam bila na dnu. Teško je opisati to, koliko je tuge i boli. Brat je ukopan 2009. godine u Memorijalni centar Potočari, nažalost bez lijeve potkoljenice. Ponovo su 2020. godine zvali iz Identifikacijskog centra iz Tuzle i rekli su da je pronađena lijeva potkoljenica brata i da će biti reekshumacija tijela. Opet, teška bol i ponovo isto sve doživljavaš, po drugi put brata kopaš. Ponovo ogromna bol u grudima zbog bratove sudbine koji je nedužno ubijen u sedamnaestoj godini života.

Tuzlarije

Mržnja je vrlo složena emocija koja može imati veoma negativne i opasne posljedice. Razvojom društvenih mreža stvorila se nova platforma za izražavanje mišljenja pojedinaca, od kojih su mnogi prvi put dobili priliku da javno kažu svoje mišljenje ili izraze osjećanja. Mnogi su slobodu izražavanja pogrešno protumačili, shvativši je kao mogućnost da mogu napisati šta god hoće, tako je vremenom došlo do govora mržnje u javnom prostoru.

prof. dr. emeritus Esmina Avdibegović, neuropsihijatar

Odgovore na pitanja zašto ljudi mrze, koje su posljedice, kako smanjiti negativnu refleksiju, potražili smo od prof. dr. Esmine Avdibegović, neuropsihijatice.

Opširnost odgovora govori o složenosti problema s kojima se susrećemo u mnogim segmentimaa društva.

Zašto ljudi mrze? Koliko predrasude, okruženje, vaspitanje, mogu prouzročiti mržnju prema drugima. Mržnju prema nepoznatim osobama s kojima se nikad nije razgovaralo jer su druge nacije, vjere, boje kože, spola?

- Odgovor na pitanje nije jednostavan. Zašto se ljudi vole ili mrze, ili zašto neko nešto voli ili mrzi? U našim svakodnevnim odnosima na ovo pitanje možemo jednostavno odgovoriti u smislu da li nam se neko ili nešto sviđa ili ne sviđa. Međutim, pitanje mržnje i ljubavi postaje komplikovanije kada ih pokušamo sagledati iz različitih perspektiva kao što su motivacija za izbor objekta/mete mržnje i ljubavi, korijeni mržnje i ljubavi, odakle dolazi – priroda ili odgoj itd. Da li su ljudi predodređeni za mržnju ili je to proizvod naše interakcije s okolinom? Neki naglašavaju naslijeđenu sklonost ljubavi i mržnji na koju okolina može utjecati ali je ne može zaustaviti, drugi naglašavaju važnost okoliša dok treći daju podjednak značaj i jednom i drugom.

Mržnja na kraju uništava onoga koji mrzi

- Mržnja je složena emocija koja može biti duboko usađena u naš psihički život. Mržnja se može razviti kao jaka emocija u međuljudskim i međugrupnim odnosima. Na međugrupnom nivou, mržnja igra ulogu u međugrupnim nerješivim sukobima, političkoj netoleranciji i ratu. Na interpersonalnom nivou, mržnja je okarakterisana i kao pandan ljubavi.

Mržnja se karakterizira kao intenzivna i trajna emocija koja ima za cilj da nanese štetu svojim metama. Često se shvaća kao duboko ukorijenjena ekstremna nesklonost.
Mržnja je često povezana s osjećajima ljutnje i sklonosti prema neprijateljstvu. Mržnja, u našem jeziku, uvijek uključuje predmet ili osobu, time implicirajući odnos s nečim ili s nekim. Na emocionalnom nivou mržnja je oblik frustracije i neprijateljstva koja se uzburkava unutar pojedinca i rađa besciljnu želju za uništenjem. Međutim, mržnja na kraju uništava onoga koji mrzi. Pojmovi povezani s "mržnjom" su averzija, gnušanje, nesviđanje, gađenje, odbojnost, prezir.

Može proizaći iz straha, neznanja i nerazumijevanja drugih. U svojoj srži, mržnja često proizlazi iz percipirane prijetnje - bilo da se radi o nečijem identitetu, uvjerenjima ili načinu života. Pretpostavlja se da mržnja nastaje u prisustvu brojnih prijetnji po pojedinca grupu ili kulturne vrijednosti. Na primjer, mržnja je povezana s prijetnjama životu, slobodi, resursima, idejama i ispunjavanju osnovnih potreba; prijetnjama samopoštovanju, vlastitim interesima i ličnim ciljevima. Također, mržnja će se najvjerovatnije pojaviti u prisustvu moralnih kršenja i kada se mete mržnje percipiraju kao suštinski loše, nemoralne i opasne.

Osobe koje su odrasle u homogenoj zajednici mogu se osjećati ugroženo ako se iznenada suoče s pojedincima iz različitih sredina ili kultura. Ovaj strah se može pretvoriti u mržnju – odbrambeni mehanizam koji im omogućava da se zaštite od uočenih razlika. Oni mogu uvjeriti sebe da su superiorni i čineći to, zapravo, dehumaniziraju druge. Ovaj način razmišljanja ne samo da šteti onima koji su meta mržnje, već i zarobljava pojedince u krugu negativnosti koji ograničava njihovu sposobnost da se povežu sa svijetom oko sebe.

Različite vrste kognitivnih distorzija daju prostor mržnji kao emociji. Uobičajene kognitivne distorzije su maksimizacija (tuđih mana), minimizacija (pozitivnih tačaka drugog), proizvoljno zaključivanje (brzo izvlačenje zaključka bez potrebnih dokaza) pretjerano generaliziranje (donošenje širokog zaključka na osnovu jednog incidenta ili jednog dokaza). Nadalje, “egocentrizam” – uvjerenje da sam “u pravu i ne mogu pogriješiti”. Pošto vjerujemo da ne možemo pogriješiti, to nas navodi da zaključimo da su drugi (ne mi) u krivu/zli/ i stoga moramo mrziti “pogrešne”.

Mržnja je emocija koja prikriva lične nesigurnosti

- Mržnja je emocija koja prikriva lične nesigurnosti. Iako emocija mržnje može privremeno staviti mrzitelja na psihološki viši položaj od “omraženog” tj. žrtve, ipak su oni koji mrze nesigurni.
Kada pojedinci gaje mržnju, često postaju zatvoreni za nova iskustva, ideje i ljude. Kako mržnja raste, ona rađa prezir i želju za napadom. Ovo ponašanje može postati uobičajeno, što dovodi do načina života definiranog animozitetom. Mržnja je povezana sa tendencijama napada u rasponu od verbalne agresije i govora mržnje do moralnog isključivanja, fizičke agresije i ekstremnog nasilja. Također, mržnja može biti povezana sa tendencijom djelovanja usmjerenim na izbjegavanje. Mržnja je usmjerena na samu metu mržnje i ima za cilj da je fizički, društveno ili simbolički eliminiše.

Kada ljudi izražavaju mržnju, ona se može širiti kroz zajednice, potaknuti podjele i sukobe što dovodi do raspadanja odnosa, polarizacije i stvaranja gotovo nepromostivog jaza između različitih grupa. Što više dopuštamo da mržnja napreduje, postajemo sve izolovaniji, dodatno se učvršćujući u svojim podjelama.

Mržnja utiče, kako na one koji su meta mržnje, tako i na one koji gaje takva osjećanja. Kada pojedinci dozvole da mržnja diktira njihovim mislima i postupcima, rizikuju da budu izolovani od svojih prijatelja, porodice i zajednice. Odnosi se grade na povjerenju, razumijevanju i empatiji, a mržnja nagriza ove temelje. Emocionalna posljedica mržnje može biti iscrpljujuća za osobu koja gaji mržnju. Sakrivanje ogorčenosti i ljutnje crpi energiju i ostavlja malo prostora za radost, ljubav i povezanost. To stvara ciklus negativnosti koji može utjecati na mentalno zdravlje, što dovodi do anksioznosti i depresije. Kada mržnja obuzme onda se gubi iz vida ljepota i raznolikost koju život nudi.

Mržnja potiče i utire put neprijateljstvu, a takozvanog "neprijatelja" treba se bojati, mrziti, uništiti ili ubiti kako bismo se osjećali sigurnima. Svako od nas ima vlastitu predispoziciju za neprijateljstvo. U svakom od nas postoji dobro i loše. Tokom našeg odrastanja prolazimo kroz različite faze razvoja u kojima bitnu ulogu ima odnos koji smo u najranijoj dobi imali s našim primarnim skrbnikom/roditeljem. Dovoljno dobro roditeljstvo (ne savršeno i najbolje, već ono s optimalnom frustracijom) omogućava djetetu da razvije sigurnu privrženost i integrira to da dobre i loše osobine mogu postojati unutar iste osobe. Takve su osobe manje sklone neprijateljstvu i bolje se odupiru pritisku vršnjaka/grupe.

Okrivljavanje, eksternalizacija i poricanje, odbrambeni su mehanizmi koje koriste mala ili vrlo mala djeca, međutim ako ovi mehanizmi odbrane traju u adolescenciji ili odrasloj dobi, takva osoba "treba" i stoga stvara “neprijatelje”.

Ukoliko dijete tokom razvoja nema dovoljno dobro roditeljstvo tj, ako je bilo pod pretjeranom kritikom od strane autoritarnih i rigidnih roditelja, zanemareno od roditelja ili fizički i psihički zlostavljano, onda ima veće šanse da razvije nisko samopoštovanje, osjećaj praznine i bijesa. Djeca mogu smatrati da je previše prijeteće usmjeravati svoj bijes na roditelje pa svoju ljutnju usmjeravaju prema sebi. Takvo dijete postaje samodestruktivno. Ponekad djeca eksternaliziraju svoj bijes, odnosno usmjeravaju ljutnju na vanjski predmet ili osobu. Takvoj djeci "trebaju" neprijatelji kako bi ispustili svoj bijes i u takvim slučajevima "druga osoba ili predmet" postaje njihov neprijatelj na kojeg mogu iskazati svoj bijes bez osjećaja krivnje.

Djeca su sposobna da formiraju predrasude prema/protiv drugih, usvajaju stavove svojih roditelja kako bi im ugodili, tako da djeca odražavaju pristrasnosti i predrasude svojih roditelja. Međutim, kada dođu u adolescenciju, apstraktno rasuđivanje i logika nadvladavaju, i kako steknu "autonomiju" postaju sposobni da sami izvode zaključke. Adolescenti koji imaju autonomniju i manje rigidno razmišljanje, te su stoga manje predrasuda i pristrasnosti, rijetko trebaju neprijatelja. Međutim, ako njihovu autonomiju ometaju ili ne odobravaju roditelji, oni nastavljaju biti pristrasni i s predrasudama i trebaju im neprijatelji da projektuju ove unutrašnje predrasude.

Nadalje, stavovi roditelja, kao i drugi faktori okruženja kao što su škola, vršnjaci, mediji, važna su sredstva za učenje o neprijateljstvu i predrasudama. Djeca iz svega toga uče o neprijateljstvu i internaliziraju sliku neprijatelja kako bi postali potpuno funkcionalni članovi te posebne kulture.

Da li se mogu kategorizirati žrtve, odnosno koja populacija je najčešće izložena govoru mržnje? Kakve posljedice ostavlja izloženost govoru mržnje?

- Govor mržnje može se opisati kao bilo koja vrsta komunikacije u govoru, pisanju ili ponašanju koja napada ili diskriminira identitet osobe ili grupe, poput vjere, etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, boje kože, porijekla, invaliditeta, dobi, spola ili seksualne orijentacije. Govor mržnje može uključivati druge “aspekte identiteta” kao što je jezik, ekonomsko ili socijalno porijeklo ili zdravstveno stanje.

Govor mržnje nisu samo riječi. Može se dogoditi licem u lice i online, i može se izraziti na dosta načina, uključujući slike, crtiće, igre, video zapise, predmete, geste i simbole.

Cilj govora mržnje je izazvati emocionalnu reakciju poput straha, napetosti izolacije ili zastrašivanja kod mete mržnje, širiti mržnju u društvu, čak i poticati zlostavljanje i nasilje.
Često je usmjeren na ranjive i marginalizirane grupe. Govor mržnje je pristrasan, netrpeljiv, netolerantan, sa predrasudama, prezirom ili ponižavanjem pojedinca ili grupe. To je složen i višedimenzionalan fenomen koji ima dalekosežne i opasne posljedice za ljudska prava, vladavinu prava u demokratskim društvima.

Govor mržnje ima dugu historiju ali sa razvojem internetske komunikacije širi se brzo i daleko. Sprečavanje i borba protiv internetskog govora mržnje postavlja posebne izazove. Na društvenim mrežama, ono što počinje kao jedan komentar mržnje, može eskalirati u salvu negativnosti utičući na druge da se pridruže. Anonimnost interneta može ohrabriti pojedince da izraze osjećaje koje bi inače potisnuli u interakcijama licem u lice. Online kultura mržnje može se uvući u naše živote van mreže, utičući na to kako gledamo i kako se odnosima prema drugima u našim svakodnevnim interakcijama.
Govor mržnje zajedno sa dezinformacijama može dovesti do stigmatizacije, diskriminacije i nasilja velikih razmera. Govor mržnje može biti preteča zločina.

Izloženost govoru mržnje može utjecati na mentalno zdravlje i blagostanje pojedinaca, može dovesti do osjećaja nesigurnosti i svakodnevni život pogođene osobe. Neka djela govora mržnje se u pravnim sistemima nekih zemalja kvalificiraju kao kaznena djela, a samim tim i kao oblik zločina iz mržnje.
Žrtve zločina iz mržnje doživljavaju teže psihološke posljedice u usporedbi s onima koji su pogođeni zločinima koji nisu motivirani predrasudama.
Žrtve zločina iz mržnje imaju veći osjećaj nesigurnosti nego žrtve zločina koji nisu počinjeni iz mržnje. Pojačani osjećaj nesigurnosti povezan je s nižim povjerenjem u državne institucije poput policije i nižim povjerenjem u druge ljude.
Govor mržnje može dovesti do toga da žrtva mržnje razvije simptome depresije, postaje usamljena, anksiozna, nižeg samopuzdanja i samopoštovanja, nižeg nivoa životnog zadovoljstva, sklonija upotrebi alkohola i rizičnom ponašanju; govor mržnje može narušiti akademsko napredovanje osobe itd.

Govorom mržnje najčešće su pogođeni pojedinci ili grupe koji pripadaju nacionalnim, religijskim ili etničkim manjinama

- Govorom mržnje najčešće su pogođeni pojedinci ili grupe koji pripadaju nacionalnim, religijskim ili etničkim manjinama; izbjeglice i migranti; žene i djevojke – rodno zasnovan govor mržnje; LGBTQI+; pojedinci sa disabilitetom bilo fizičkim ili zbog psihičke bolesti, nerijetko i pripadnici nekih profesija itd.

Govor mržnje može biti među djecom i adolescentima. Djeca i adolescenti su posebno ranjivi na štetne učinke govora mržnje. Mladi ljudi koji su izloženi govoru mržnje obično doživljavaju negativne osjećaje (npr. ljutnju, tugu ili sram), smanjen nivo povjerenja, nisko samopouzdanje, mogu razviti poremećaje spavanja, povećanu anksioznost te osjećaje straha i nesigurnosti. Mogu se osjećati usamljeno ili izolirano, osjećati se kao da nemaju prijatelja, imati loš školski uspjeh, postati ranjiviji.

Kako smanjiti govor mržnje u javnom prostoru?

- Svako od nas radeći na sebi i vlastitim angažmanom može doprinijeti da govor mržnje ne bude dominantan narativ. Da bismo se oslobodili lanaca mržnje, valjamo aktivno nastojati razumjeti sebe i svijet oko nas. Neki od načina su da odvojimo neko vrijeme za sebe i preispitamo svoja osjećanja i uvjerenja. Razumijevanje korijena naših emocija ključno je u uklanjanju mržnje.

Također je važno imati znanje o različitim kulturama, perspektivama i iskustvima. Znanje je moćan protivotrov za mržnju. Učenje o drugima može potaknuti empatiju i razumijevanje, pomažući da se razbiju barijere koje potiču mržnju. U tome nam može pomoći aktivno uključivanje u grupe i organizacije koje promovišu razumijevanje i prihvaćanje, koje se fokusiraju na socijalnu pravdu, raznolikost i inkluziju.

Možemo se potruditi da svjesno na mržnju odgovorimo ljubaznošću. Mala djela ljubaznosti mogu imati efakat poput valova i ohrabriti druge da učine isto. Važno je okružiti se pojedincima koji podstiču pozitivan dijalog i razumijevanje. Govor mržnje možemo potkopati pozitivnim porukama koje šire toleranciju, jednakost i istinu u odbrani onih koji su na meti mržnje.

Nerazumijevanje se može prevladati samo kada se međusobno slušamo i razvijamo dijalog koji svima donosi novo razumijevanje sebe, drugoga i međusobne patnje.

Treba znati, da one koji mrze uništava njihove lične nesigurnosti s kojima se odbijaju suočiti i sama emocija mržnje koju propagiraju.

Osim navedenog, na nivou lokalne zajednice i društva nužno je provesti različite politike i programe koji su usmjereni na borbu protiv govora mržnje u javnom prostoru. Pozitivan učinak može imati razvijanje i provođenje sveobuhvatnih strategija usmjerenih na ublažavanje posljedica govora mržnje i odgovora na govor mržnje; prevenciju i rješavanje temeljnih uzroka govora mržnje kroz intervencije na svim nivoima obrazovanja, u formalnom i neformalnom okruženju, od predškolskog i ranog djetinjstva do visokog obrazovanja i kroz mogućnosti cjeloživotnog učenja.

Mediji mogu imati ključnu ulogu

- Mediji mogu imati ključnu ulogu kroz medijske programe usmjerene na opću populaciju. Posebno je važno podizanje svijesti javnosti da sloboda govora ne uključuje pravo na govor mržnje. Medijski programi obrazovanja mogu podići svijest o važnosti uspostavljanja i njegovanja kulture dijaloga.
Svakako, u smanjenju govora mržnje u javnom prostoru važnu ulogu ima i primjena odgovarajućih zakonskih mjera, sankcioniranje nositelja govora mržnje u javnom prostoru i uklanjanje datih sadržaja iz medija i društvenih mreža.

Govor mržnje u javnom prostoru tiče se svih nas i u borbi protiv govora mržnje valjamo svi biti angažirani, a zajedničkim djelovanjem i nepodržavanjem govora mržnje možemo zajedno doprinijeti njegovom minimiziranju.

Razgovarajući s ljudima koji su na razne načine osjetili mržnju u online i u offline prostoru, često se desi da dignu ruke, odustaju, napuštaju radno mjesto, rodni grad, jer pritisak postaje prejak. Nemaju adekvatnu zaštitu. Dešava se da dobijaju puno poruka podrške ali je rjeđa pojava da se neko javno izloži i ukaže na nekorektnost i nepravdu. Mnogi misle na sebe, svoju djecu, teško se odlučuju da rizikuju zbog drugih iako su svjesni patnje s kojima se često i njima bliske osobe susreću. Teško je biti dobar u vremenu zla ali vrijedi pokušati, koliko god utopistički zvučalo da dobro pobjeđuje zlo.

“Da li bi ovo pisao/la da je u pitanju neko moj najvoljeniji, otac, majka, brat, sestra, dijete?” pitanje je nakon kojeg se ne piše tek tako komentar pun prijetnji i mržnje.

Sabina Mešić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI