|
|
TUZLARIJE - VIJESTI 27.04.2025. u 20:38 Broj citanja: 3213
NAŠA DOKOLICA
Piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
Dr. Anis Međedović 1968 - 2023. |
Za moju dragu raju ispred slatinske apoteke,
a na dan kada bi naš Anis Međedović napunio 57 godina
Poslije pregršt vremena za sve što smo trebali i morali,
posjedovati samo svoje trenutke za ništa i koješta – činilo nas je povlaštenim.
Slovili smo kao tankoćutni gospodari dragocjenih minuta,
skrajnutih od kompeticije nametnute izokrenutim običajima svijeta,
školom,
ali i odgojem.
Satima bi se divanilo o ničemu.
Ništa bi nas, svime osim tugom, ispunilo do vrha.
Nikakav bi bio najbolji zaključak.
Blagoslovljeni neznanjem,
crpili smo ga i smanjivali razdjeljivanjem znanja u gomili.
Sabijeni na malom prostoru,
obuhvatali smo trivijalnu stvarnost sa svih strana,
ne časeći ni časa, ne birajući načine, propitivajući sve i svja.
Frcale su ideje:
hrpe naivnih,
sijaset slobodoumnih,
ali i tuce dubokih misli.
Nemuštost je bježala od nas, skrajnuta, nepodržana.
Šega i naracija su bile imanentne:
monete nepoznatog porijekla – dvostruko skuplje od procijenjene vrijednosti.
Prikočili bismo tek pošto su paperjaste granice nedopustivog
bile dotaknute nečim naslućenim ili neizgovorenim.
Nismo osjećali gorčinu radi odrastanja koje smo nemilice trošili.
Iako je svijet smatrao da smo mimosvijet, nismo bili kivni i obeshrabreni.
Ni usahli nismo.
To nije bila dekadencija,
to nije bio nihilizam.
To je bilo čisto ovaploćenje.
Naša plodonosna dokolica je služila kao mainstream jednog vremena
koje se tek na momente činilo mračnim i opasnim.
Naravno, ćutili su običnici i taj mrak i tu opasnost, barem nesvjesno.
Kao kontrateg smo uporno i opetovano
dobijali snagu širine koja nam je iluminirala nazore,
osvjetljavala novoraspupale engrame,
raspjevavala naše porive nastrojene ka pozitivnom.
Nukajući nas na lucidnost.
Još uvijek posjedujem privilegiju da praznim
tu davno serviranu tepsiju ispunjenu svačim,
halapljivo gutajući zalogaje perfekta koji hrane i potiču.
Sit i nikako dokinut, mudro krčmim nasljedstvo,
istovremeno – ljubomorno ga čuvam.
Niti prošivene kroz moja sjećanja obavijaju me i utopljavaju,
tkaju fino tkanje na predugoj ešarpi, otežaloj od godina.
A nisam star.
Nikako nisam star.
(tuzlarije.net)
OSTALE VIJESTI
|
|
|
