Sve je bilo stvarno i ličilo na uobičajeni radni dan dok sam u praksi razgovarao sa pacijentom koji je došao na terapiju.
Neuobičajeno je bilo to što je mobitel jako zazvonio dok sam bio u obavezama, ali na displeju je pisalo Željan Pilavdžić.
Izvinuo sam se i rekao da na ovaj poziv, jednostavno, moram odgovoriti.
I dok sam se javljao na naš uobičajeni pozdrav “Eeeepaaaa” čekajući odgovor “Iiiipaaaa” kao po komandi sam široko otvorio oči.
Mrak, tišina, tek jedva vidljiva zraka svjetlosti ulične rasvjete koja se stidljivo provlačila ispod spuštenih roletni.
Java je ustupila svoje mjesto dubokom snu.
Tužan što mu u snu nisam čuo glas sjeo sam na ivicu kreveta uz val misli koje su nadirale. Nisam im se odupirao.
Moj Želja me je zvao da mi nešto kaže, siguran sam.
Ustao sam, iako je do alarma još bilo sasvim dovoljno za kvalitetan san.
Čovječe…
Željan, Sene…
Dvije godine, kako ih nema među nama
Dvije godine, kao treptaj.
Misli se zašivaju jedna za drugu…
Košarka, igrači, igračine..
Drugari, treneri…
Putovanja, rat, autobus
I….
Pehar!
Da, prvi šampioni nezavisne države Bosne i Hercegovine na turniru koji je organizovao Košarkaški savez BiH u opkoljenom Sarajevu u maju (06-08.05) 1994 godine.
Sloboda Dita iz Tuzle.
Prošlo je od tada tačno 31 godinu.
Prošlo je više od jubileja.
Željan, Sene…Sloboda Dita
Trener i kapiten šampionske ekipe koja je izborila prvi izlazak jedne BiH ekipe na evropsku scenu u organizaciji krovne evropske košarkaške asocijacije FIBA.
Treninzi između odlazaka u rovove, utakmice između obilnih granatiranja, prkosni Mejdan i košarka u njemu.
Glad za pobjedom i poenom više uveliko je nadilazila glad i potrebu za hranom.
Treninzi i utamice.
Ljubav prema košarci je okupljala veliki broj ljudi koji su joj se radovali.
Bila im je svjetionik u tami beznađa.
Njih dvojica, na vrhu svjetionika.
Željan, Sene.
Trener, kapiten.
Milankovići u makadamu, autobus u blatu, a u autobusu drugari, ljudi.
Možda slabijeg mišićnog tonusa,ali nikako iznemogli, možda malo umorni, ali nikako bez motiva, tankih vratova, taman za okačiti medalju oko njih.
Konačno Zenica i kratki predah prije nastavka šampionskog puta.
Snovi o udobnosti leta helikopterom su se raspršili već na nekih 20-30 metara iznad zemlje kad su, uz zaglušujuću buku sovjetskog MI 8, iznad Zenice, krenuli prvi valovi iz uzburkanog želuca ma koliko prazan bio.
Uzbuđenje, nelagoda, smijeh i štucanje uznemirenih stomaka, polijevanje vodom požutjelih lica nije prestajalo do Tarčina i spuštanja na improvizovani heliodrom.
A dan u Tarčinu nikad duži.
Čekanje na kamione, koji bi ekipu trebali prevesti preko Igmana pokrenulo je lavinu ideja ko će kome veću zvrčku napraviti.
Pobjednik je bio šampion koji je preko Igmana, a odmah po dolasku u Butmir, prolazeći kroz Tunel spasa, u svom ruksaku, u opkoljeno Sarajevo unio i dvije, gelerima načete, cigle iz Tarčina.
Putem do Holiday inn-a niko nije progovorio ni riječ.
Sablasna noć pala je na mrak Sarajeva.
Zbunjeno kucanje na zakovana vrata hotela i zapovjedni ton sa recepcije.
“Lezi dole, lezi…”
“Jeste li normalni”?
“Ne diži glave i trči iza hotela, tamo je ulaz”!
S prvim zrakama majskog svjetla smo spoznali svu opasnost prošle noći kad smo iznutra vidjeli da pojedinim sobama Holiday Inn hotela,bukvalno, fale vanjski zidovi i to baš sa one strane sa koje smo mi beznadežno kucali.
Relacija od hotela do Skenderije na treninge i utakmice je bila više nego dovoljna za zagrijavanje, kako za Slobodine igrače tako i za igrače Zenice, a ništa manje ni za igrače Ćeskopromexa iz Sarajeva.
Tri ekipe, jedan pehar i bezbroj uzbuđenja.
Prva utakmica Zenica- Ćesko 67:64
Druga utakmica Ćesko- Sloboda 81:76
Odlučivala je treća utakmica u kojoj je Zenica branila 8 poena razlike.
Istinsko finale, puna mala dvorana Skenderije i pobjeda prvih BiH šampiona u košarci 72:60.
Sloboda Dita, Tuzla.
Trener prvog košarkaškog prvaka BiH, Željan Pilavdžić.
Prvi kapiten koji je podigao košarkaški pehar visoko u zrak, Senad Muminović.
Šampioni s vrha svjetionika ratne nade.
Mnogo su više od jubileja ma s koliko se nula oni pisali.
Moji šampioni
Elvir Bijedić
