Svakog 25. maja, kada je godišnica masakra na Kapiji, roditelji, rodbina ubijenih, predstavnici vlasti, raznih institucija, udruženja, organizacija i građani, dolaze na Slanu Banju, mjesto gdje je ukopana većina žrtava.
Roditelja je sve manje, teško im je da govore, ne znaju više ni šta bi rekli. Ni trideset godina poslije bol nije manja.
Otac Asima Slijepčevića Aska, Izet, prisjetio se noći kada je izgubio sina. Nakon toga ništa više nije bilo isto.
- Izašao je sa drugom, komšijom Samirom Đapom. To je bilo oko 8 sati. Izašao je i nije se vratio. Bio sam na dežurstvu u Lipnici, u vojsci. Na radiju smo čuli da se nešto desilo. I onda su nas pokupili u jedan kombi u Lipnici, i došli smo na Gradinu. Tražio sam ga. Slučajno sam naišao na jednog mladića koji je tamo radio na patologiji. Svi su bili prekriveni čaršafima, i onda sam ga vidio. Otišao sam kući, supruzi sam rekao, ona je pretpostavljala da se nešto desilo jer se nije vratio kući, a čekala ga je. Šokirala se, prisjeća se Izet 25. maja 1995. godine. Supruga je umrla prije tri godine, a te noći, kad ga je čekala, napravila mu je sirnicu. Volio je Asim sirnicu, majka ga nije dočekala i nikad je više nije pravila.
23. maja 1995. godine Asim je napunio 20 godina, dva dana poslije je ubijen. Završio je Elektrotehničku školu, upisao je Tehnološki fakultet, volio je fudbal, volio je društvo, njegovim ubistvom promijenio se život cijele porodice. Otac Izet nakon 30 godina se osjeća tužno, teško mu je, kaže “kida me ovo”.
Među poginulima je i Senad Hasanović. Majka Bahra je smogla snage da dođe i ovaj 25.maj. Tri sina je imala, dva su joj ubijena. Jedan u Tuzli, drugi u Srebrenici.
- Žao mi da ne dođem, duša me boli, a nemam snage više da dolazim, kratko kaže majka Bahra kojoj je 78. godina.
Ovo su samo djelići iz života žrtava i njihovih porodica. 71 tragična priča.
Duga kolona ljudi u tišini, dostojanstveno, polagala je cvijeće i odala poštovanje poginulim na Kapiji. Komemorativno obilježavanje nastavlja se na mjestu stradanja.
S.M.
