U skoro popunjenom BKC-u u Tuzli je 14.11.2025. godine održan rođendanski koncert najstarijeg tuzlanskog horskog ansambla Iskre.
Deset dana nakon teške tragedije koja je zadesila grad Tuzlu, sjajne dame na čelu sa dirigentom Jasminom Brašnjićem su smogle snage da održe kontinuitet jedne prelijepe tradicije koja je pokazala da se Tuzlaci, kojima su se, nažalost, događale teške tragedije, jako dobro znaju, onako od srca, nositi sa teškoćama i dostojanstveno iskazati pijetet prema svojim, nedavno preminulim, sugrađanima, a opet s druge strane ne umanjujući težinu jednog za Tuzlu značajnog kulturnog događaja.
S pjesmom na usnama i ponekom suzom na licu, uz note i stihove koje slave ljubav prema ljudima i svom gradu, Iskre sa svojim sjajnim gostima su, bar za tren, donijele zraku sunca u duše onih koji su prisustvovali koncertu.
Kratko rečeno, bilo je prelijepo i dostojanstveno.
Rekao bih da je bilo i potrebno.
Nadolazeća “Zima u Tuzli” koja se godinama unazad pokazala kao jedna od najboljih manifestacija u BiH pa i regiji, sa uvijek sjajnim gostima je ove godine otkazana.
Organizatori, Grad Tuzla sa Turističkom zajednicom Grada Tuzle, koji polaze od moralne obaveze i osjećaja odgovornosti, navode da bi organizacija bila neprimjerena i u suprotnosti sa vrijednostima zajednice koja njeguje solidarnost i empatiju.
Uz takvu izjavu je naglašeno da se ne ograničava proslava u organizaciji ostalih privrednih subjekata.
Kao čovjek koji je prošao teške, planetarne, trenutke tuge, imam potrebu da iznesem svoj stav u kojem prije svega želim da iskažem saučešće porodicama stradalih u požaru 4.11.2025.g. za koje sam siguran da će ovu Novu godinu, kao i mnogo narednih dočekati sa tugom.
Svako od nas na sebi svojstven način nosi svoje lične tuge i ima odnos prema kolektivnim tragedijama.
Ljudi ovog Grada se sa velikim pijetetom sjećaju svojih sugrađana rudara koji su tragično stradali u rudniku “Dobrnja” prije 35 godina.
Građani Tuzle ma gdje bili i ma kamo putovali duboko u srcu nose bol i sjećanje na svoju mladost ubijenu na Kapiji maja ‘95 godine.
Umreženo je to u DNK svakog Tuzlaka i vremenska distanca je nemoćna pred tim sjećanjima.
Sjećanja na drage ljude, događaje i prošla vremena se nose svugdje sa sabom.
Srastu nekako s vremenom, k’o da, pored svih uobičajenih, imaš još neki organ u sebi.
Ne smeta ti, živiš s njim.
Ideš na posao, u školu, na Božić i Bajram, nekad teško, nekad lakše, ali ideš.
Ideš i na utakmice i rođendane.
Ideš i na Nove godine, pa nekad emocije pokrenu i suze pa tu i zaplačeš.
Ali si s ljudima i živiš s njima.
A ljudi k’o ljudi, uvijek dođu.
Dođu na dženazu, na sahranu, na “žalost” dođu.
Tu su da ti pomognu da otjeraš tamu i vjerujem i znam da otići na “žalost” znači upravo to, da pomogneš da se teškoće prevladaju.
A to je najlakše s ljudima.
Sa čestitim i dobronamjernim ljudima kao što su Tuzlaci.
A njih, Tuzlaka, upravo najviše ima na trgu.
Zato trgovi i služe.
Da se družimo, susrećemo, radujemo i tugujemo.
Da se sjećamo i zapjevamo.
Da se volimo i pomažemo.
Da, ako već ne možemo pobijediti tugu, da je guramo u stranu i damo prednost sretnim sjećanjima.
Istina je da smo svi tužni, jako tužni.
Puno je loših tragičnih događaja, nesretnih teških slučajeva, namjernih ubistava, silovanja, iskorištavanja maloljetnica bez roditelja i svega onoga čemu svakodnevno svjedoče dobri ljudi ovog loše konstruisanog i nakaradnog sistema podijeljenog po mnogo čemu.
Ono što nas sve ujedini jeste tuga.
Molim i preklinjem, ne dirajte nam bar nju.
Tugu.
Na tugu nemate nadležnost.
Pustite dobre ljude ovog grada i ove Bosne i Hercegovine da je nose i da se njom bore kako su to davno naučili.
Nije kasno da pustite ljude da se druže, raduju i tuguju na trgu sa svojim porodicama i prijateljima.
Tuzlaci se u mnogo toga razumiju pa i u tugu i ako se iko zna nositi s njom onda su to oni.
Tuzlaci.
Dajte priliku Tuzlacima da pune trg tokom manifestacije i da se druže se pred prazničnim kućicama.
Da pričaju o svemu.
Dajte priliku tuzlanskim muzičarima da nas uvedu u Novu godinu na način kako to Tuzlaci budu željeli.
Niko to ne zna bolje od njih.
Malo sjetno, pomalo tužno, a i radosno.
Sve je to život.
Na sve smo se već odavno navikli.
