TUZLARIJE - VIJESTI

24.05.2012. u 00:22 Broj citanja: 1457
Najava promocije knjige
Lijevi mangupi i desni varvari - hronika (ras)pada i drugih jada


Međunarodna galerija portreta Tuzla i IKD "University press - Magistrat izdanja" Sarajevo pozivaju na predstavljanje knjige Lijevi mangupi i desni varvari -hronika (ras)pada i drugih jada - autora Zlatka Dukića. U predstavljanju učestvuju: Marko Divković, Dragan S. Marković,Irfan Kasumović i autor. Promocija je zakazana za četvrtak, 24.5.2012. u 18 sati u Međunarodnom ateljeu Ismet Mujezinović.

Tuzlarije


Čemu i zašto "Lijevi mangupi i desni varvari”

(Kako produžiti život novinskom tekstu?)

Dugo mi je trebalo da se nakanim na ovaj malko naporan, višemjesečan, ali, priznajem, i zanimljiv posao – kopanje po ličnim i još nekim arhivama, ne bih li sabrao sve što je, teoretski, a zapravo vrlo subjektivno – zavređivalo uvrštavanje u knjigu. Ne kažem da, i prije, onako ispotiha, nisam razmišljao o tome da ovo uradim – a koji to, uostalom, novinar ne bi volio vidjeti izbor onog najboljeg što je pisao i objavio (u novini naročito) u možebitnoj knjizi? – ali sam obično samog sebe odvraćao od toga ili, pak, nalazio neki drugi izgovor da, bježeći od tog posla i od sebe, to ne uradim.

...Dosad dokazano najbolji i masovno provjeren i poznat (i kod nas) način da se tako nešto ujagmi, bila je i ostaje – k nj i g a. Knjiga s biranim novinarskim tekstovima. Ovjekovječenim, takoreći... Nije to, dakle, u principu, ništa ni novo, a još manje originalno. Ali, jeste privlačno, a bogme i poteško je dotle dobaciti... E, sad između te neoriginalnosti i privlačnosti, plus teškoće, na koje se, prirodno, mora naići, valjalo je utkati (ili, savremenim oportunističkim jezikom rečeno, i m p l e m e n t i r a t i) dovoljno upornosti, želje da se, kod nekih od (ne)očekivanih prepreka, ne poklekne, te, pride, nešto razumijevanja kod onih koji, ako hoće, mogu pomoći – istomišljenici, prijatelji, recenzenti, izdavač, itd, a svi se oni mogu naći, kad čovjek malo zasuče rukave i potrudi se – pa ištancati materijal za knjigu.

Naumljeno – učinjeno.

Mjesecima sam, ponavljam, rudarski kopao po najvećem broju svojih sačuvanih tekstova (izrezaka iz novina, sortiranih po godinama) iz neposredno predratnog, ratnog i izaratnog perioda. Prašina je, kao i pri pravom rudarenju, štipala za nos, ujedala za oči i lijepila se za prste, dok sam – pod standardno higijenskim uslovima garaže – čačkao po poluvlažnim kartonskim kutijama i iz-+rescima tekstova iz stalnih ili povremenih rubrika iz Fronta slobode, Oslobođenja, Tuzla lista, banjalučkog (naravno, predratnog) Glasa, dobojskog Glasa komuna (logično, takođe predratnog),Semberskih novina iz Bijeljine i iz vremena prije tamošnjeg krvavog Bajrama (4. april 1992.), sarajevskog Stila i izaratnog, nažalost kratko živućeg Svijeta, onda tuzlanskog Bosnaen Sabaha, odnosno Bosna Esta, privatne novine, koja je ovdje izlazila u godinama ratnim...

Uočio sam, logično, mnogo šupljina u toj berbi svojih starih i manje starih tekstova, uvidio da mi fale neki od njih, tematski i vremenski – čak i ključnih. Uz pomoć arhiva Narodne i univerzitetske biblioteke, kuće koja valjda jedina u nas ima pedantno sačuvano skoro sve, a uz to i vrlo ozbiljnu posadu – od vrha naniže, prikupio sam sasvim pristojan saldo: oko 700 tekstova, koje sam ob-+javio u periodu od konca 1989. do početka 1997. godine, ne uključujući u to oko 400 priloga objavljenih na Radio-Tuzli i TV studija FS-3 i Tuzlanskoj televiziji, u informativnim emisijama ili u sedmičnom TV-političkom magazinu NA KRAJU NEDJELJE (NKN), koji sam u ovoj kući, kao urednik i voditelj, radio tokom 332 sedmice – od početka 1993. do potkraj 1999. godine, raznih žanrova (reportaža, intervjua, zapisa s ratišta, razgovora s borcima, komentara, osvrta, bilješki, itd.). Iako većinu tih radio ili TV radova imam zapisane na video ili audio-trakama, nije bilo tehnički (a ni vremenski) izvodljivo da se to skida na papir, pa uvrštava u onu, gore pomenutu gomilu, iz koje je strogom i, na momente, bolnom selekcijom (novinaru je, inače, najteži dio posla to da se odrekne i odbaci, proglasi manje vrijednim nešto od onoga što je napisao i objavio, a izgleda mu to vrijedno) - valjalo v i š e o d p o l a tisnuti ustranu. To jest – za ovu knjigu, bar –totalno ignorisati. Dakle, od onih oko 700, izabrati za knjigu tačno 199 naslova.

U tom, finalnom poslu, u definitivnom uobličavanju onoga što sam predusretljivom sarajevskom Univerziti pressu i visprenom Draganu Markoviću, kao izdavaču, ponudio, presudna je bila recenzentska pažnja, s nizom valjanih sugestija i prijedloga, koje su dobronamjerno došle iz pera prof. dr Esada Zgodića i mog kolege, novinara i prijatelja Marka Divkovića, ljudi u čije mišljenje sam se – od početka – pouzdavao, a koji su mi, kao poznavaoci prilika o kojima sam pisao i znalci ovog delikatnog zanata, pružili dragocjenu pomoć.


Kad sam složio kockice (tekstove), onda mi se sam od sebe nametnuo model strukture: knjiga sadržava tekstove koji su se –u raznim (pomenutim) listovima i u, po pravilu, društveno i politički aktuelno oblikovanim temama, bavili raspadom bivše Jugoslavije, hvatanjem zaleta za rat i onim što je donio ratni oganj, i to na tri novoa:

· lokalnom (tuzlanskom, regionalnom, kantonalnom),

· državnom (u onoj, prošavšoj, i u državi BiH) i

· međunarodnom aspektu, tačnije pokušajima pronicanja u odnos Evrope i svijeta prema našem stradanju, neviđenoj nesreći, naročito civila, ratu i prekopavanju bivše države i naših bivših života.

Iz ovih podataka, proistekla su istovremeno i tri paralena plana posmatranja (pisanja) – lokalni, državni, internacionalni.

Kad se na to, u ratnim godinama, dodaju prilozi, nastali na ratištu, u vezi s ratištem i u kontaktima s ratnicima, onda se ima jedna vrsta k a l e i d o s k o p a – ako to nije pretenciozno reći. Preciznije kazano, ima se istodoban tok au-tentične, stvarne radnje na više planova, s realnim, istinski postojećim (nažalost, neki više nisu među živima) junacima, anonimnim, slučajnim ili, pak, onim koji nisu ni anonimni, a još manje su nam slučajni...

U svakom od svojih tekstova, ponuđenih u ovoj knjizi, ma koliko opsežni ili sadržajni bili (a ima ih od jedne kartice do pet puta opsežnijih), iz ove perspektive gledano, moglo bi se raditi o dokumentarnom sadržaju, dakle o činjenici koja proističe iz same profiliranosti tekstova, koje samobjavio u o n o vrijeme, ovdje preslikao bez ikakvih izmjena (čak i interpunkcijskih), uz samo jednu sitnicu grafički su ujednačeni, unificirani i estetski dotjerani i, razumljivo, dodate su fusnote, kao objašnjenja činjenica, za one koji manje znaju, ne znaju ili su zaboravili važne događaje iz te faze naše kalvarije.

Nediranje suštine poruke, sadržaja, a pogotovo nemijenjanje ondašnjeg, u pravilu neskrivenog ličnog stava spram sadašnje, teoretski veće pameti i, apsolutno, bogatijeg iskustva, čini mi se pouzdanom osnovom, na kojoj bi se moglo zasnivati eventualna pretenzija da je ovo z a n i m lj i v o štivo.

Dvostruka mu je moguća uloga:

(1) da podsjeti one koji su bili akteri ili svjedoci proteklih desetak godina na ono što smo doživjeli i preživjeli, pri čemu bi to, posebno mladima, mogla biti dobrodošla informacija, kao jedan od mogućih izvora nekih spoznaja (autentičnih, objavljenih u novinama u vrijeme kada se zbivalo to što se događalo) i

(2) korisna instrukcija, makar i neobavezna, posebno studentima žurnalistike, o tome kako se – u nekom burnom vremenu – pisalo, makar i na po malo (iz današnje perspektive gledano) arhaičan način, u štampi, uoči rata, u ratu i potom (uz želju mladim kolegama da nikad, baš nikad ne dođu u situciju da, kao mnoge moje kolege i ja, silom prilika postanu ratni reporteri i, uopšte, novinari u vrijeme ratnog zla!).

E,a sad o onome što sam – umjesto predgovora – naumio ponuditi kao uputstvo za upotrebu (ČEMU I ZAŠTO "LIJEVI MANGUPI I DESNI VARVARI”).

Dakle: z a š t o lijevi mangupi?

Z a t o što se pod jedan – nekad jedina partija, imenom Savez komunista, po meni dvostruko udavila: s jedne strane u sopstvenoj okoštalosti (fosilizira-nosti) u dogmi, nemoći, paralizovanosti i prezasićenosti samom sobom i, s druge strane, u nerazumnoj toleranciji ili, opet, nemoći da se odupre nacionalističkim raljama, satrapski razjapljenim nekoliko godina nakon Titove smrti, a pogotovo pošprajcanim zloglasnim Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti;

pod dva – stoga što je, na tragu, katkad i krajnje neinventivnih varijacija na svo-jevremena Lenjinova upozorenja na ozbiljnu opasnost od mangupa u redovima partije (ondašnje, ruske), i na našem iskustvu moguće graditi teoriju stasa-vanja, zrenja i pomamnog ojačavanja mangupa u našem dvorištu (tačnije: u već dobrano zagušljivim odajama SKJ), koji su, vajni mangupi, najprije proždrljivo po-hapali sve što su pohapati moglo (sjetimo se Neuma, sjetimo se Obrovaca, sjetimo se kredita zelenog plana, pa monstr-montaže Agrokomerca, kao vrh-unca), pa su, onda, tako prežderani bonluka, samozadovoljni i puni sebe, odlučili da probaju malo i izazovan slatki kolač nacionalizma; koji, nacionalizam, ne bi imao nikakvih šansi – da mu nije stvoren povoljan ambijent unutar ondašnjeg, personalno sve nakaznijeg establišmenta i unutar centara u kojima su se donosile važne odluke (podsjeća me to na ambijent u kome se gaje šampinjoni: tu mora biti mračno, toplo i vlažno, baš kao i za nacionalizam, šovinizam i, naravno, fašizam);

i – pod tri – zarad toga što su samo mangupi, dakle krajnje nepouzdane i nestalne osobe, kvarnih temelja i obično naopako kalemljene, mogle tako brzo da se prešaltaju (na vrijeme uočivši rasklimavanje tronošca zvanog SFRJ, kome su, tronošcu, dvije noge, januara 1990. već nepovratno nedostajale – Josip Broz je odavno bio pod zemljom, a SKJ netom razbucan u froncle, na kome-morativnom, svom posljednjem, 14. kongresu), da promijene ruho, postanu horde munafika, prevrtanera, kameleona, presvlakača, itd., koja se – od do juče zakletih komunjara, očas preobratila u zadrte, vrlo talentovane nacionaliste, ostavljajući iole razumnijem posmatraču sasvim dovoljno prostora za to da, s jedne strane, posumnja u ono što su doskora bili, očigledno samo č l a n o v i Partije, nikako komunisti i, s druge strane, da se ozbiljno zamisli nad tim kako će proći sadašnje njihove nove stranke, u kojima su se oni ugurali u red špic-igrača, kad im se poljulja pod nogama, kad se brod nakrivi i kad počne ulaziti voda u uši...

A zašto desni varvari?

E, pročitajte, čitaoče, još jednom drugi dio prethodne, istina malo poduže rečenice. Sve će vam se namah razjasniti. Ili skoro sve.Varvari, dakle r u š i- o c i – regrutuju se, u pravilu, na dva provjerena načina: (1) na idejno-političkoj (interesnoj) i (2) na nasljedno-ideološkoj osnovi.

Prva grupa su oni iz golemog dijela dojučerašnjih pripadnika Partije, a on-da r a z b a c a n i h i grlato razmahanih, pa potom do pazuha okrvavljenih (vrlo često) ruku gomila lijevih mangupa. Oslobođeni stega bivšeg sistema i zapta ondašnje Partije, tek sada su se davranisali i našli nasvom: u kostima su, zapravo, nazadni, ostrašćeni nacionalisti, izrazito desnog profila, zamračenog pogleda i otužno skučenih vidika. I, pride, tragično opijeni svojim narodom, borbom za samo njegov interes i – nikako na isti način i istim (mračnim, zločinačkim) intenzitetom u slučaju svake od tri vladajuće nacionalne partije u nesretnoj zemljici Bosni – spremnošću da njemu, svom narodu ujagme sve, a na račun drugih, ali i da, pri tome, i njihove, lične jasle budu što punije.

Druga grupa je već – čista klasika. Potomci nekadašnjih kvislinga, nacionalista, ustaša, četnika, Hitlerovih, Pavelićevih, Nedićevih, Ljotićevih, Dražinih i inih podrepaša, handžarovaca i drugih zlikovaca i baraba, manjeg ili većeg kalibra, ne moraju se svrstati u nosioce biološkog nasljednog koda, ali su se, svakako, makar nesvjesno nadahnjivali svojevrsnom tradicijom oprezno prigušenog ideo-loško-nacionalnog opijuma, kome su se, ipak, podali u nekoj vrsti jedva doče-kanog kontinuiteta. I oni su, jadni, stenjali pod onim režimom, patili se i nagra-busili, jedva čekajući da im svane. I, eto, svanulo im je, a da su pritom rušili i uništavali sve oko sebe – jer, to ih je podsjećalo na prošla vremena i na patnje, položaj, stanje u kome su, oni ili neki njihovi, tada bili...

Z.D.



Vrijedno kritičko, angažirano i borbeno novinarstvo

U psihologiji je odavno uočen i istražen fenomen koji se označava kao plato u učenju. Učenje, između ostalog, podrazumijevanje imemoriranje. I jedna i druga sposobnost, ima, dakle, svoje gornje granice. Ali, i kao takve, one ulaze u sam bitak ljudskosti. Jer, taj je plato ono spasonosno. Ne bismo mogli opstati kad bi se sve pamtilo, od mnoštva ranih čulnih utisaka, preko osobnih iskustava, do nepreglednih informacija i ideja. Taj se plato pokazuje i kao moć zaboravljanja i izraz ograničene sposobnosti sjećanja. Uz to, spašava od preobilja vanjskih i unutarnjih afekcija i moć pažnje da selektira, apstrahira, zanemaruje. No, i jedno i drugo omogućava nam da ostanemo na okupu, da sačuvamo integritet, da trajemo kroz životno vrijeme u identitetu. Memorija čuva upravo kontinuitet ličnosti, a zaboravljanje čuva da se ona, u preobilju sadržaja kojima smo izloženi u okruženju i koji se uče i pamte, ne raspadne u nesređenost, konfuziju, napokon, i u ništavilo. I memoriranje, i sjećanje, kao reducirano pamćenje, i zaboravljanje su, sekularnim terminima govoreći – prirodni, a teološki govoreći – božji dar. Ulaze u antropološku bit ljudstva.

No, ljudi, iz zagonetnih razloga, ne mire se s tim prirodnim, pa imaju potrebu da se otrgnu moći zaboravljanja i da se oslobode onog redukcionizma sjećanja, da neprestano kondicioniraju individualnu snagu memoriranja. Stoji im, pri tome, u te svrhe na raspolaganju mnogo toga – od predanja, legendi, mitova i simbola, a u moderno doba tu su nove tehnologije i tehnike pamćenja, od fotografskih, magnetofonskih, filmskih, pa do internetskih. Ali, stoje im na raspolaganju i drevne forme – knjige.

Knjiga Zlatka Dukića, po svom sadržaju i svojim svrhama, i to neovisno kako ih subjektivno sam autor u uvodnom tekstu definira, dakle objektivno, promatrano u onom širem antropološkom kontekstu, i jeste knjiga koja se n e m i r i s prirodnom moći zaboravljanja i svođenja pamćenja na krhkost sjećanja. I to, ovdje, u ovom slučaju, do kraja razumljivo i s pravom, s obzirom na atlaske dimenzije zla i zločina, koji se bio sručio na nas. A knjiga ovih tekstova s onom pobunom upravo i govori neposredno o tom iskustvu i ne dopušta da ono okonča u mraku amnezije, koji bi da nas ostavi bez iskustva prevencije pred nekim novim zločinima, a njegove aktere da amnestira od odgovornosti, pravde i kazne.

No, može se ona promatrati i u k u l t u r o l o š k o m kontekstu. Kulture se različito odnose prema historijskom pamćenju kao vrijednosti. Moderna društva ubrzano, pod presijom mode i prisilom, koju nosi nalog profitne akumulacije bogatstva, permanentnog inoviranja – zaboravljaju. No, u našem povijesnom kontekstu i s onim našim iskustvima je drukčije. U našem kulturno-vrijednosnom ambijentu promatrajući, ona pripada matičnoj preferenciji kolektivnog pamćenja kao konstituicionalne komponente modernih identiteta, ma kako ih poimali – kao nacionalni, državni, regionalni, lokalni, svejedno.



Na djelu je, nazovimo ga tako, angažirano, kritičko, borbeno, političko novinarstvo. Nije, dakle, riječ o vrijednosno neutralnom, puko odražavalačkom, suhoparno informativnom novinarstvu.

Dukić svojim novinarskim tekstom hoće da s u d j e l u j e u oblikovanju javnog mnjenja, u p r o f i l i r a nj u vrijednosnih orijentacija i građanstva i nacionalnih masa, da korektivno p a r t i c i p i r a u centrima političkog odlučivanja, da bez zebnje pledira za demontažu svakog oblika mistifikacije u politici i slično. Otud su u mnogim tekstovima granice između novinarskog i političkog, žurnalističkog i propagandnog, informativnog i ideološkog – isuviše tanke, a ponegdje i ne postoje. Ne tretiramo, naravno, ovo kao hendikep, naprotiv – riječ je o komentatorskom i interpretativnom novinarstvu, koje sasvim r a c i o n a l n o odgovara na prisilu vremena – na doba sveopće destrukcije i ratne agresije na Bosnu i Hercegovinu, a kasnije i na postratne anarhičnosti i konfuzije.

Dukićevo novinarstvo, u našem uvidu, govori i o njemu samome, te otkriva, ako na to obratimo pažnju, v i š e d i m e n z i o n a l n o s t njegove ličnosti i njegovog javnog angažmana. Otkriva, prije svega, u našem uvidu, njegove in-telektualne, posebno kognitivne sposobnosti, kao što su sposobnost z a p a ž a nj a, a n a l i z a, s u b l i m a c i j a, sposobnost percipiranja onog supstancijalnog u svakodnevici, zatim sposobnost prepoznavanja e m a n c i- p a t o r s k o g i r e t r o g r a d n o g, razlikovanja marginalnog, epifenomenalnog od povijesno bitnog, senzacionalnog od suštinskog, smisao za s e l e k c i j u i p r e f e r i r a nj e iz preobilja empirije onoga što ne pripada patologiji i dekadenciji, što, nužno, donosi rat sa samim sobom, itd.

Nadalje, njegovi tekstovi i u novinarskom ž a n r u, otkrivaju njegove osobne vrijednosne orijentacije i političke preferencije koje sam defdinira u sljedećoj rečenici: "Kao ljevičar po ubjeđenju i državljanin ove zemlje po opredjeljenju, potpisnik ovih redova se nacionalno ne bi organizovao ni onda kada bi od toga glava zavisila" (Bezumlje umjesto jednoumlja?, 15. oktobar 1990.).

Njegovo kritičko i b o r b e n o novinarstvo neskriveno demonstrira i druge vrijednosti, za koje zbljski, cijelim bićem, pledira – kao što su etnički nepodijeljena, suverena, nezavisna, građanska i multinacionalna Bosna i Hercegovina, etika z a j e d n i š t v a, aksiologija t o l e r a n c i j e, ideja i politika autentične p l u r a l i s t i č k e demokracije, a n t i n a c i- o n a l i z a m i odbacivanje svakog fundamentalizma, uključujući i onaj koga označavam kao fundamentalistički antikomunizam.

Ovdje posebno akcentiramo njegov odnos prema Bosni i Hercegovini.

Uoči agresije i u njenom toku, on novinarskim jezikom i emocijama novinarskog izraza kuraži Bosnu, on prijetećim tonovima odvraća njene, već deklarisane neprijatelje, participira u snaženju etike samopouzdanja u odbrani, razvodnjava povremene depresivne anticipacije njene budućnosti, popularizira vjeru u njenu snagu, moć, opstanak... Pri tome, on nije apstraktni, doktrinarni, utopistički, a spram zbilje slijepi multinacionalist: on zna za egzistencijalnu ugroženost bošnjačkog naroda, jer je njegova demografska i politička eliminacija, ono oko čega se koncentrira vojna agresija srpskog i hrvatskog velikodržavnog nacionalizma-fašizma, o čemu, između ostalog, govori i tekstTrgovina Bosnom (30. oktobar 1992.). No, tekstovi ne ostaju na razini depersonalizacije: vrve neki od njih od imena direktnih ili indi-rektnih kreatora i sudionika te ratne politike.



Dukićevi novinarski tekstovi – što je, sa stanovišta novinarske profesije, od posebne važnosti – otkrivaju i njegovo poimanjenovinarskog stila. Ono uključuje i njegovo shvatanje i apliciranje novinarske jezičke kulture. Obiluju njegovi tekstovi plastičnim slikama, snažnim metaforama, sugestivnim i ubjedljivim hiperbolama, razumljivim analogijama, široj javnosti prijemčivim folklornim i drugim konvencionalnim stilskim figurama. Novinarski stil mu je ponegdje i r a s k o š n o l i t e r a r a n. Uzgred, neke od tema svojih tekstova, Dukić je, koliko je nama poznato, obrađivao i u književnoj formi. No, to je i jezik žestokog c i n i z m a, bespoštedne i r o n i j e, neskrivenog i z r u g i v a nj a, smjelih, originalnih, diskreditujućih, a sublimirajućih sintagmi, kakve su, na primjer, jatagan-novine, handžar-novi-narčići, novinari – junoše s političko-hormonalnim poremećajima (Eldorado za "patriote”, 29. decembar 1992,Poturanje Juge, 2. februar 1993.) i slično.

Jezik i stil njegovih tekstova, otuda, korespondiraju sa njegovim poimanjem novinarstva – kao e m a n c i p a t o r s k i orijentiranog i d j e l a t n o g javnog angažmana. Zbog toga neki od njih imaju tek novinarsku frazu i formu, a stvarno predstavljaju neku vrstu političkog manifesta ili samostalnog političkog rukopisa.

Ali – i to je od izuzetne važnosti – u ovoj knjizi se, i to obimom dominirajuće, nalaze i tekstovi pisani u toku rata protiv Bosne i Hercegovine. Paradigmatično, otuda, oni ilustriraju ono što jeste, bar u njegovoj percepciji, ratno novinarstvo. Ta iskustva, autor je sintetički uobličio i publicirao u posebnoj knjizi, koja se bavi fenomenom r a t n e r e p o r t a ž e. U tim tekstovima-reportažama onoosobno u perspeciji je potisnuto, tu govore ljudi-borci, njihova je riječ u prvom planu, tako da oni čuvaju spomen na mnoge poginule i žive pripadnike naše Armije, što im, onda, daje posebnu vrijednost.

Iz ovih tekstova, izdvojićemo tek jedan uvid. Svjedoče oni o bošnjačkom šoku u danima sučeljavanja sa izdajom bosanske običajne etike komšiluka. Oni su u gorkoj nevjerici, začuđenost je potresna, razočarenje je bolno. Etnologija – da li i običajnih zabluda i naivnosti, ili ustrajne bošnjačke privrženosti visokim etičkim, civilizacijskim vrijednostima – i socijalna psihologija i ovdje mogu naći materijale za svoje spoznaje. No, i u ovom novinarstvu, nastalom u izvanrednom, ratnom stanju, posebno to akcentiramo, uglavnom, mada, razumljivo, ne i u do kraja razvijenom obliku, figuriraju već naznačena opća obilježja njegovog poimanja prakticiranja novinarstva kao poziva.

...Zato u važna određenja njegovog poimanja novinarstva, kako je ono, doduše, imanentno dato u ovim tekstovima, uvrštavamo i ono što nazivamo upozoravajućim, signalizirajućim, futurističkim, anticipativnim novinarstvom. No, i ono je sastavni dio onog t e m e lj n o g: shvatanje novinarstva kao kritičkog, angažiranog i borbenog javnog djelovanja, naravno djelovanja – bar kad je o Dukiću riječ – u emancipatorskom duhu i u duhu građanske, pluralističke demokratije.



(Iz recenzije prof. dr. Esad ZGODIĆA)




Čitanje na recept


Ima ljudi koji, iz nekog svog unutrašnjeg razloga, nikada ne čitaju dnevne novine, već isključivo jučerašnje, jer tek kupljene nehajno bace negdje pored televizora, da odleže jedan dan i sutradan ih čitaju. Tako je, kažu, lakše čitati, pošto se mnogo toga u čovjeku i njegovom okruženju umiri i slegne i postane lakše za konzumiranje, kako to nalaže izreka po kojoj je jutro pametnije od noći.

Ma koliko se čitanje jučerašnjih novina kosilo sa elementarnim značenjem same riječi novina, čini se kako su Dukićevi tekstovi, koje je sam odabrao, d a n a s v r e d n i j i nego u vrijeme kada su objavljeni i kako njihovo iščitavanje, nakon godina jada i (ras)pada, nudi mnogo više od očekivanog. Ovu vrstu tekstova, čitanih novinarskim, očima istoričara ili političara, trebalo bi č i t a t i n a r e c e p t, i to više puta, uz malo vode, pa ostaviti i ponovo čitati.


Započinjući svoj izbor tekstovima o događajima koji su nezaobilazni međaši svega što su režirali i/ili realizovali lijevi mangupi i desni varvari, autor iznosi o t v o r e n e s t r a h o v e od nadolazećeg bezumlja, što nam je nuđeno kao danajski dar za jednoumlje, nakon čega je nastala dejtonska frankeštajn-država. Period od prvih demokratskih vjetrova, kako je nazivano višestranačje, preko prvih izbora, prisilnog osvješćivanja, prvih granata i konc-logora… obuhvaćen je i a n a l i t i č k i i f a k t o g r a f s k i, a preplitanje ta dva elementa u Dukićevim tekstovima predstavljaju nit koja se provlači kroz gotovo sve tekstove, od Predizborne babaroge doKvadrature brčanskog kruga.

Za nas koji smo preživjeli, preciznije kazano - p r e p a t i l i vrijeme turbo-proizvodnje tragedije i istorije, knjiga može biti podsjetnikna to šta smo, kako smo, zašto radili to što smo radili, kako smo izgledali u očima drugih, šta nam je nuđeno, šta smo p r i h v a t i l i i o d b i l i, šta smo i z g u b i l i i da li smo, na kraju, nešto nakon svega dobili – i n a u č i l i. Autor, naravno, nudi svoj stav o svemutome, a čitalac, složio se s njim ili ne, ima pred sobom h r o n o l o g i j u, kojoj ne manjka ni ž a l a za nekim starim i sitim vremenima, ni s t r a h a od nadolazećih, sumornih, krvavih i dan danas neizvjesnih vremena.

Hronika (ras)pada i svih drugih jada, posebno onih u deset najtežih godina, nudi d i r e k t n u vezu zbivanja pod našim prozorima sa događajima koji su dolazili iz zone uža-sa (uža Srbija), kako je našeg istočnog susjeda svojevremeno nazvao jedan vladika SPC. Izborom iz izuzetno širokog spektra tekstova, autor, kako god da se pogleda, pokazuje i zavidnu h r a b r o s t, stavljajući čitaocima, starim i novim, svoj rad na svojevrsnu r e v i z i j u i pod udar n a k n a d n e pameti. Takva odluka je, naravno, svojevrstan dvosjekli mač, ali govori i to kako autor smatra da u onome što je izabrao i svrstao pod naslov, ima dovoljno razloga za najrazličitija mišljenja i ocjene, da se čitalac sa iznesenim mišljenjima ni danas ne mora složiti, ali da će teško ostati ravnodušan.



Dukićeva odluka, makar mu to možda i nije bila namjera, otvoreno sugeriše drugim autorima da učine i s t o ili slično, i tako još jednom svoje djelo ponude na j a v n u v e r i f i k a c i j u. Osuđenost da se, na našu pojedinačnu i kolektivnu nesreću, najčešće sami brinemo o životnom vijeku naših riječi, kadkad se doima kao k a z n a za izbor zanimanja, kojeg mnogi cijene – samo onda kada im zatreba, a najradije bi bili podalje od svega što imalo vuče na novinarstvo.

Osim što nas podsjeća na ljude, događaje i posljedice jednog dugog i traumatičnog perioda, autor ove knjige (novinskih tekstova) na neki način nudi stav, po kojem su politika i molitva jedno te isto, jer su prilagodljive svakom vremenu i trenutku, svakom čovjeku, svakoj prilici i vlasti, da obje mogu biti i ugodne i racionalne, benigne i opasne. Pri tome ne sugeriše da je u tome i u pravu, ali tipično Dukićevo bavljenje uzrocima i posebno posljedicama pogubne s i m b i o z e Božjih sa đavoljim slugama, sveštenika sa političarima, čije je (ne)djelo dovodilo i još dovodi do tragedije, jer se ispreplelo do mjere koja ne omogućava razabriranje i razdvajanje brige za dušu od brige za tijelo – i novčanik, otkriva posljedice velike demokratske zablude. Oštrinu svoje kritike katkad zanemari, ali to je tek u pričama sa ratišta, jer ta vrsta novinskih napisa, u vremenu u kojem su nastali ne nudi naročito mnogo prostora za realnost, čije mjesto, silom trenutka ali i obaveza, prepušta emocijama.

U prostoru izmedju lijevih mangupa i desnih varvara, stalo je jedno teško doba, od kojeg su normalni strahovali, a oni drugi mu se radovali. U tom širokom dijapazonu događaja i likova, najviše je političara, za koje Marfijev zakon kaže da su i oni ljudi, samo što to ne znaju.

Zbog toga i zbog mnogo drugih razloga, ovu knjigu treba pročitati p a žlj i v o, jer ćemo, ničim izazvani, u nekoj od priča iz Dukićevog ličnog izbora, vjerujem, pronaći sami sebe. Ako u tome ne uspijemo u prvom pokušaju, poslušajmo onog čitaoca novina, koji uvijek čita one jučerašnje, jer su, iako mirnije, zanimljivije.



(Iz recenzije Marka DIVKOVIĆA, novinara)







(tuzlarije.net)               









 



Bivši šef CIA-e John Brennan
Trump je SAD uvukao u krizu, Kongres ga treba zaustaviti
Zaustavljeno širenje požara u borovu šumu
Požarište na planini Čvrsnici puno dima
Snažan zemljotres u Egejskom moru
Poginule dvije osobe, veliki broj povrijeđenih

22.07.2017. u 21:11 Broj citanja: 8569
Od 1. augusta:
Prugom od Tuzle do Sarajeva, iz Doboja ˝talgo˝ vozom



Od 1. augusta 2017. godine putnički voz koji saobraća na relaciji Doboj – Tuzla, saobraćat će sa polaskom iz Doboja u 19:28 sati i dolaskom u Tuzlu u 21:04 sati.
Voz koji saobraća na relaciji Petrovo Novo – Doboj od 2. augusta saobraćat će na relaciji Tuzla – Doboj sa polaskom iz Tuzle u 04:52 i dolaskom u stanicu Doboj u 06:28 sati.

OPŠIRNIJE


22.07.2017. u 16:33 Broj citanja: 1315
Servisne informacije
.... i malo tuzlarija


Vrijeme je odmora ali je nakon pritiska javnosti zbog požara u Hercegovini Vlada FBiH održala tematsku sjednicu na kojoj je zadužila Federalnu upravu civilne zaštite da kontinuirano prati stanje izazvano požarima. Ovo je isto kao da su zadužili vozače autobusa da voze autobuse. Za one koji ne znaju, uključujući i Vladu FBiH, od 2009. godine zaštita od požara i vatrogasci su pod patronatom civilne zaštite pa ispada da je Vlada zadužila CZ da radi ono što je dužna po zakonu, blago nama.

OPŠIRNIJE


22.07.2017. u 16:27 Broj citanja: 9045
Romantična prosidba
Fejsal zaprosio djevojku Jani na Panonici


Fejsal Kasami je Tuzlak Koji je davno otisao u Njemačku gdje i sada živi. Sa djevojkom Jeni je u vezi 9 godina. Želio ju je zaprositi baš u svom gradu ali nije imao ranije priliku. Želja mu se sinoć ostvarila, uz pomoć rodbine i kolektiva Panonike uspio je! Jeni je iz Bugarske, a živi u Njemačkoj. Još jedan dokaz da ljubav zaista postoji i da se suđeni nađu i spoje

OPŠIRNIJE


22.07.2017. u 12:25 Broj citanja: 1630
Delegacija Vlade TK na ˝19. Teočanskim danima otpora˝



Premijer Tuzlanskog kantona Bego Gutić sa ministrom za boračka pitanja Fahrudinom Skopljakom i ministrom finansija Jakubom Suljkanovićem prisustvovao je tradicionalnoj manifestaciji "Teočanski dani otpora" kojom je i ove je godine obilježeno herojstvo Teočana u proteklom ratu.

OPŠIRNIJE


22.07.2017. u 12:04 Broj citanja: 5550
BOSS - saopštenje:
Ajanović opet predlaže da se za gašenje požara nabave avioni Dromader M-18


BOSS ponovo predlaže da se nabave avioni Dromader M-18 koji su izrazito povoljni i koštaju oko 250.000 KM. Znatno su efikasniji od Kanadera jer se pune i na sportskim aerodromima, i to 2.500 litara vode putem vatrogasnih vozila za 50 sekundi a hidrantom za 20 sekundi, a koriste se i u poljoprivredi za zaštitu usjeva.

OPŠIRNIJE


22.07.2017. u 11:24 Broj citanja: 1175
Vlada TK: Novčana odobrenja


Vlada Tuzlanskog kantona odobrila je na sjednici održanoj 18.jula 2017. 3.000,00 KM KUD „Osman Alibašić" Mala Brijesnica Doboj Istok povodom sufinansiranja 7. međunarodne smotre folklora i sevdaha „Brijesnica Mala 2017". Vlada je odobrila iznos od 3.000,00 KM Organizaciji demobilisanih boraca općine Teočak, na ime refundacije izdataka za obilježavanje manifestacije "Teočanski dana otpora" od 17. do 21. jula 2017. godine.

OPŠIRNIJE













OSTALE VIJESTI
O potencijalima Ilidže za F+ govorio je načelnik Senaid Memić: Termalni izvori nedovoljno su iskorišteni

Podigli su svoj kamp i vratili se u baze: FUCZ: Uspješno završena akcija gašenja požara na Čvrsnici

Nakon odbijanja optužnice u vezi s referendumom u RS-u: Petković bi mogao tužiti BiH zbog povrede ugleda

Državni parlamentarci iduće sedmice o Vijeću ministara BiH: Je li izvjesno izglasavanje nepovjerenja?

VIDEO: Najavljena privremena sanacija: Gradska deponija od centra Brčkog udaljena samo kilometar

Demonstrant pogođen u grudi u gradu al-Eizariyja: Palestinac ubijen u novim neredima na Zapadnoj obali

Bivši šef CIA-e John Brennan: Trump je SAD uvukao u krizu, Kongres ga treba zaustaviti

Projekt italijanskog umjetnika Emanuela Mascionija: U Sarajevu otvorena izložba \'Muzej je zatvoren\'

Izabranici Duška Vujoševića izgubili u Skoplju od Makedonije: Prvi poraz nakon četiri pobjede u pripremnim utakmicama

Počela nova sezona BH Telecom Premijer nogometne lige BiH: Remi Radnika i Krupe, Mladost pobijedila Vitez
Preuzeto sa portala INDEX.HR

Objavljeno prije 6 sati
BREIVIK JE PRIJE ŠEST GODINA POBIO 77 LJUDI Najmlađa žrtva je imala 14 godina
Objavljeno prije 6 sati
PROŠAO JE S TRI 10-godišnjak htio pobjeći iz zemlje zbog loših ocjena
subota, 22.7.2017. 16:26
Havaji se pripremaju za raketni napad iz Sjeverne Koreje
subota, 22.7.2017. 14:58
VIDEO Turisti i stanovnici Turske prisiljeni spavati na otvorenom nakon smrtonosnog potresa
subota, 22.7.2017. 14:02
Američke zračne snage u Afganistanu zabunom ubile 12 policajaca: "Izražavamo sućut obiteljima"
subota, 22.7.2017. 13:30
Policajac muslimanske vjeroispovijesti u Njemačkoj odbio pružiti ruku kolegici jer je žena