Iako su rijetki slučajevi da djeca koja godinama prose na ulicama počnu živjeti novim načinom života i truditi se da u školi postižu što bolje rezultate, svijetli primjeri daju dodatni motiv socijalnim radnicima, pedagozima i predstavnicima institucija da se više uključe u rješavanje problema dječije eksploatacije i zlostavljanja, piše Anadolu Agency (AA).
U Tuzlanskom Dnevnom centru za djecu uključenu u život i rad na ulici i djecu koja su u riziku da to postanu, ističu da u saradnji sa kolegama iz drugih ustanova, mnogo rade sa takvom djecom, koja su nerijetko i žrtve trgovine ljudima.
“Socijalni radnici i policajci sa ovog područja poznaju svu takvu djecu. U Centru imamo 511 direktnih korisnika, a evidentirali smo 41 dijete koje se na ulicama Tuzle bavi prosjačenjem. Najviše radimo u tri ciljna naselja u okolini grada i to su Svatovac i Kiseljak, koji je najveće romsko naselje u BiH, te u izbjegličkom naselju Mihatovići. Prosjačenje se ne može iskorijeniti, ali se djeci, koja ne smiju biti instrument zarade, treba pružiti šansa za normalan život”, pojašnjava Adnan Drndić, socijalni radnik u Dnevnom centru.
Drndić dodaje da djecu eksploatiraju roditelji i određene kriminalne grupe, pa se dešava da i oni mališani koji se trude biti dobri đaci, odlukom roditelja prestanu pohađati nastavu i vrijeme koje bi provodili na časovima, zamijene prosjačenjem na raskrsnicama.
Ima i onih koji su do podne uključeni u redovan školski sistem, a nakon što se nastava završi, ostavljaju knjige i sveske, odijevaju pohabanu odjeću i pružaju ručicu, tražeći novac od prolaznika.
Neku djecu, objašnjava Drndić, roditelji tjeraju da prose u slučajevima kada porodica zaista gladuje, mada se to dešava i kada roditeljima nedostaje novca za alkohol, drogu ili novo auto. Također, nije nepoznato da neki roditelji za 50 KM “iznajme” dijete da 24 sata prosi za nekog drugog ili da djevojčicu prodaju za “Golfa 2″ i 400 maraka.
“Maloljetnički brakovi u romskoj populaciji su tradicija, ali, nažalost, nekima služe kao paravan za trgovinu ljudima, iako moram naglasiti da nije svaki maloljetnički brak trgovina ljudima. Također, djeca prosjaci su i žrtve nasilja. Na ulici i u krugu porodice oni doživljavaju različita traumatična iskustva, što ih natjera da odrastu brže od svojih vršnjaka. U većini slučajeva riječ je o skromnoj djeci, visoke emocionalne zrelosti i inteligencije. Kada pričate s njim, znate da ima 12 godina, a svijet shvata kao da mu je 19. Ulica ga je odgojila i to su sposobna djeca”, priča ovaj socijalni radnik, te navodi pozitivne promjene koje su primijetili kod neke djece, koje su nastale nakon što su “uličnu školu zamijenili pravom odgojno-obrazovnom ustanovom”.
Kroz ovaj Centar, koji je inače prvi takve vrste u BiH, prolaze brojna djeca, a nekoliko njih uspjelo je oduprijeti se prijetnjama i ucjenama odraslih, te školujući se urediti svoje živote.
“Jednog dječaka našli smo na ulici, doveli smo ga u Centar, upisali u školu i vremenom se njegovo ponašanje počelo mijenjati. Prestao je sa prosjačenjem i počeo se baviti sportom. Zaposlio se i vrijedan je radnik, a ista je situacija i sa jednom djevojčicom koja je bila žrtva porodičnog nasilja i koja se nakon školovanja također zaposlila. Nešto kasnije se udala i sada živi u Zagrebu. Njihov je život u potpunosti promijenjen”, navodi Drndić.
Osim ovih slučajeva, najteži na kojem je naš sagovornik radio, je slučaj jedne porodice, gdje su bila trojica braće, uzrasta od 11 do 13 godina. Na ovom je slučaju radio duže od dvije i po godine, a sve se, kaže, završilo tragično po jednog brata.
“Otac alkoholičar ih je tjerao da prose i donose mu novac za alkohol, a za majku se nije znalo ni gdje je. Sve vrijeme policija i socijalni radnici pokušavali su djecu smjestiti u prihvatilište, ali oni su bježali. Djeca su se pokušavala izuzeti iz te porodice, ali uprkos presudi, to nije išlo jer se majka odjednom pojavila sa neko drugo dvoje djece. Bježala je u Banju Luku s jednim od trojice sinova, pa ga je vraćala, dok su drugu dvojicu počela eksploatirati treća lica koja izlaze iz zatvora. Jedne prilike, policija ih je vratila sa granice, kada ih je neki čovjek, koji je pobjegao i nikad nije pronađen, pokušao odvesti u Crnu Goru. Bilo je tu svašta. Po jedan od njih trojice znao je nestajati i nije se znalo ni gdje je, sve dok se najstariji dječak nije predozirao i umro. U vrijeme neposredno nakon što im je 13-ogodišnji brat preminuo, a na srednjem sam primijetio da je i on počeo da se drogira. Udružili smo se i s njima dvojicom vodili smo dugotrajne razgovore”, navodi Drndić.
Djeci su, kaže, objasnili sve opasnosti droge i ulice, a i smrt brata natjerala ih je da počnu drugačije razmišljati.
“Postojao je rizik da će biti razdvojeni, ali zbrinuti su zajedno u vaninstitucionalnom smještaju. Idu u školu i imam informacije da su zainteresirani za rad, naročito mlađi dječak, koji je i u Tuzli pohađao nastavu u školama u Kreki i Miladijama. Ovo mu je sada treća škola i više nema napuštanja, a mislim da su i sami shvatili moć znanja. Neki dan sam vidio fotografiju sa podjele paketića, na kojoj su njih dvojica nasmijani i zagrljeni. Sretni su i u dobrim su rukama”, zaključuje Drndić na kraju razgovora za AA.
