Suze na rastanku, poruke zahvale, divljenja, sreće ... obećanja na usnama i u očima daju mi pravo da budem neskromna. I bit ću.
Da, ja sam bosanska Šeherzada, ne ona Šahrijanova iz 1001 noći, nego bosanska, Senadova.
Možda ste pomislili „ Nije „ova“ neskromna, „ova“ je „skrenula!“
Eh, i ako jeste, neka ste. Nije mi žao. Neka ste pomislili, jer ovakvoj kakva sam danas, sretna i najsretnija, nikakva pežorativna opaska ne može pokvariti osjećaj sreće i ponosa.
Neise, ako vas zanima, prvo da obrazložim ovu Šeherzadu, a onda ću i sreću.
Elem, ja vam, tako povremeno (neko bi možda rekao i počesto), otputujem negdje, započnem priču (nekad pomislim i da je završim, ali kako vam je to s pričama, uvijek se ima što dodati), ostavim djelić srca, pozdravim se i odem. Nedugo poslije toga iz te priče rodi se nova, iz nje novija i sve tako dok te priče ne prerastu u bajku. A priča, koju ovih dana živjesmo u Hemijskoj školi, tu u Tuzli, sa prijateljima iz Tutina (Srbija) i Kotor Varoši, preraste u hikaju, haiku poeziju, pjesmu – kako god hoćete, bajku koja stade u dvije riječi „Govorimo bosanski.“
Naime, prije 3-4 godine bijah prvi put u Novom Pazaru, u sjedištu Bošnjačkog nacionalnog vijeća i to kao predsjednica Udruženja nastavnika bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika TK, otputovah s kolegama da podržimo i čestitamo uvođenje nastave na bosanskom jeziku. Nakon toga, pozvaše me kao predavača na seminaru, pa kao autora i voditelja lutkarske sekcije... Iz svih ovih susreta rodi se ideja o zajedničkoj saradnji, povezivanju škola, jačanju veza, razmjeni iskustava i učenika. Bilo kako bilo, sve se pretvori u djela. Priča, postade ljubav, postade prijateljstvo, postade poruka – glasna, jasna i nepokolebljiva „Govorimo bosanski“
Bosanski, taj divni, gromki, topli, slikoviti jezik učini da se osjetimo kao jedno u svim aktivnostima koje kao domaćini priredismo. Slikasmo zid prijateljstva, izrađivasmo mehleme na prirodnoj bazi, družismo se sa piscima (Đedovićem, Parganom, Kopićevom, Avdagićkom, Larisom Gasal), slikarkom Pilavdžić, privrednicima porijeklomTutincima, pisasmo priče, pjevasmo, plesasmo. Sve to pokaza samo jedno i to da nas vežu iste niti, da nikad niko, ni na koji način neće prekinuti niti identiteta, niti jezika, prijateljstva i jedinstva koje nas vežu.
Posebnu draž svemu dalo je druženje sa djecom iz Kotor Varoša, najhrabrijom i najupornijom djecom na Balkanu, djecom i njihovim roditeljima koji odolijevaju svim pritiscima politike, „suda“, mržnje prema drugom i drugačijem. Sastanak upriličismo na Tvrđavi Tvrtka Kotromanića, uoči godišnjice krunisanja. Divan prizor. Djeca, tvrđava, Bosna veličanstvena u svojoj ljepoti prosula se na vedrom februarskom danu.
Ipak, apsurd (koji postade narazdvojivi dio naše svakodnevnice) narušava fantastični sklad bosanskog kamena, tvrđave srasle s njim, djece i njihove nevinosti, njihove snage. Apsurd koji i boli i obećava, sve u isto vrijeme.
Jer apsurdno je da djeca u Srbiji, u Tutinu, Pazaru, Sjenici... u SUSJEDNOJ državi (i državama) imaju pravo na maternji, bosanski jezik, a u DOMOVINI nemaju. Apsurd je da pričamo o ljudskim i dječijim pravima, o napretku, o putevima integracije, svjetskim tokovima jedine nam države, a nismo se izborili za pravo na jezik i obrazovanje za svu njenu djecu. Apsurd je da roditeljima u Kotor Varoši oduzmu doplatak, troškove prijevoza, nameću jezik i naziv jezika, apsurd je da bođnjačku djecu u Kotor Varoši, u Sandžaku, još nikad nije posjetio nijedan zvaničnik bošnjačke politike iz Sarajeva, Tuzle, Zenice...Apsurd je da sebe zovu predstvnicima naroda, djece, roditelja...
Eto, to vam je onaj zaplet koji ima svaka bajka, onaj sukob dobra i zla, ono neizvijesno. I svaka bajka ima svog junaka, svog vilenjaka.
Ono lijepo, obećavajuće, ona priča u nizu (od 1001) koju pričam i pričat ću, ona koja čeka svoj nastavak su naša djeca, njihova hrabrost i odlučnost. „Govorimo bosanski“ - glasno i jasno uzvikivaše s Tvrtkove tvrđave, u eter (najboljeg) Kameleon radija koji po ko zna koji put ustupi radisjki prostor lijepim idejama, uzvikivaše i na Banji odajući počast ubijenoj tuzlanskoj mladosti, pred Kapijom, na spomen obilježju braniocima Tuzle, učeći slova bosančice sa spomenika Povelji Kulina bana u Gradskom parku nadomak Tvrtkova spomenika, uzvikivaše i dok su nam mahali odlazeći put Srbije, put Vrbanjaca, dok su milovali tužni bijeli kamen memorijalnog centra u Potočarima... Pogled na njih, njihovo prijateljstvo, njihova odlučnost, čistota su moja, naša nada. Moja i naša nada, ali i obaveza - da nastavim(o) pričati priče, odlaziti, dovoditi, stvarati ljubav, dijeliti znanje, prenositi istinu, biti podrška a sve to govoreći BOSANSKIM.
