Ponosan sam što sam poznavao tog čovjeka, družio se sa njim više od dvije decenije, dijelili teške trenutke kada smo braneći dostojanstvo drugih gurali u drugi plan vlastito. Kada smo razgovarali o tome Srđan je samo kratko znao kazati: Ili jesi, ili nisi čovjek.
U utorak,16. februara ujutro, bilo je 7,36, dobio sam poruku od Nenada Dizdarevića, Srđanovg brata: „Stanje loše. Pogoršalo se. Kritično. Bubrezi otkazali. Na dijalizi“. Kratko sam odgovorio: „Ne znam šta da kažem osim – priželjkujem neku drugu vijest iz Sarajeva“. Oko 13 sati zove me Nenad. Iz Sarajeva nije stigla druga vijest – umro je Srđan Dizdarević.
U ovoj zemlji loše vijesti sustižu jedna drugu!
Šta u ovom trenutku napisati u osim ređanja biografskih činjenica. Jesu bitne, ali ne određuju čovjekovo biće. Živio je i radio u Sarajevu, gdje je i rođen 29. septembra 1952, te diplomirao 1976. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Studirao je političke nauke i u Parizu i nakon toga desetak godina profesionalno se bavio novinarstvom. Bio je Srđan direktor i glavni urednik dječije i omladinske štampe, zatim pomoćnik glavnog i odgovornog urednika lista Oslobođenje, te prvi sekretar Ambasade SFRJ u Parizu. Ipak, bosanskohercegovački čovjek pamtiće ga kao istinskog borca za ljudska prava. Utemeljio je Helsinški komitet za ljudska prava BiH 1995. i vodio ga sve do ostavke koju je podnio, kako je objasnio prijateljima, zbog penzionisanja. A i tada mu je zdravlje bilo načeto, ali on se baš na to puno nije obazirao.
Srđan je bio i član Upravnog odbora Fondacije Istina Pravda Pomirenje. To je bila njegova posljednja funkcija u nevladinom sektoru. Fondacija je u njemu imala čovjeka od kojeg je u svakom trenutku mogla dobiti mudar i koristan savjet. Posljednje na čemu se zdušno angažovao bile su pripreme za uspostavljanje bošnjačko-srpskog dijaloga, što je u suštini odraz misije ovog čovjeka. Uvijek je smatrao da dijalog, bez obzira na problem sa kojim se susrećemo, nema alternative.
Poturao je Srđan svoja krhka leđa kad god je osjetio da je ugrožen čovjek i njegovo pravo. U ime Helsinškog komiteta za ljudska prava reaguje da bi zaštitio Rome, upozorava domaću i stranu javnost da u periodu implementacije Dejtonskog sporazuma prognanici doživljavaju nova šikaniranja od entitetskih vlasti; Helsinški komitet i Srđan dižu svoj glas protiv primitivizma kojim se dio javnosti obrušio na LGBT populaciju; bio je istinski sljedbenik principa univerzalnosti kada je riječ o zaštiti ljudskih prava i, ne rijetko, zbog toga bivao napadan pa čak, kao u slučaju “alžirske grupe” etiketiran kao produžena ruka islamskog terorizma inspirisanog u Teheranu i Damasku. Nije krio da ga je taj besprizorni napad kvazi intelektualaca duboko povrijedio.
Sjećam se njegovog žara i energije kada je Helsinški komitet pravio pionirske korake na povezivanju pokidanih ljudskih niti u Stocu, Prozor Rami, Livnom, Brčkom, Velikoj Kladuši… Kada je Helsinški komitet poticao ljude da štite ljude, kada smo Helsinške povelje dodjeljivali pionirima brige za povratak biskupu Franji Komarici, Fadilu Banjanoviću Braciki ili posthumnu Srđanu Aleksiću, kada su suze i jecaji prekinuli redovnu godišnju skupštinu Helsinškog komiteta BiH… Kada je institucije vlasti na svim nivoima upozoravao da su one adresanti za kršenje gotovo svih ljudskih prava; kada je predvodio alijansu nevladinih organizacija BiH koja je imala zadatak da izradi Nacrt zakona protiv diskriminacije; Kada se prihvatio funkcije u Alternativnom vijeću ministara što je bio odraz njegove želje da se pravi poštenija, pravednija i normalnija Bosna i Hercegovina; kada je u Našoj stranci prepoznao ozbiljnu političku adresu za promjene i našao se na njenoj izbornoj listi. Na njegovu i našu žalost građani to nisu prepoznali.
Srđan je bio obrazovan, inteligentan. Izvrstan analitičar društvene zbilje. I hrabar čovjek, a takve Bosna teško prepoznaje. Prepoznala je to Republika Francuska i odlikovala ga Ordenom Viteza legije časti.
Ponosan sam što sam poznavao tog čovjeka, družio se sa njim više od dvije decenije, dijelili teške trenutke kada smo braneći dostojanstvo drugih gurali u drugi plan vlastito. Kada smo razgovarali o tome Srđan je samo kratko znao kazati: Ili jesi, ili nisi čovjek.
Srđan je bio samo to – Čovjek!
Veliki Čovjek!
