Ilija Jurišić, čovjek kojeg je srbijansko tužiteljstvo teretilo za ratni zločin i kojem je sudski proces upropastio zdravlje, nakon osam i pol godina trajanja sudskog spora, prvi put u ruci drži pravosnažnu presudu Apelacionog suda u Beogradu kojom je, uslijed nedostatka dokaza, oslobođen optužbi.
Neposredno nakon što je primio otpravak presude, u Fondaciji ˝Istina, pravda, pomirenje˝, koja je servisirala njegovu odbranu, dao je intervju za Anadolu Agency (AA), u kojem je poentirao da bi predmet u kojem je bio optužen trebalo dovesti do kraja i utvrditi ko je odgovoran za događanja na Brčanskoj Malti u Tuzli, 15. maja 1992. godine.
˝U mom je slučaju pravda mogla biti zadovoljena i na prvom pretresu. Međutim, slučaj je htio da se odvija tako kako se odvijao. Pretrpio sam i podnio teret, da se preko mene vjerovatno napravi ´revanš´ Tuzli i tuzlanskoj koloni . U ovom događaju od 15. maja 1992. godine, napadnuta je kolona ´JNA´, koja tada nije postojala, nego su to bile jedinice koje je snabdijevala Republika Srpska˝, govori Jurišić na početku razgovora.
Nije želio reći koga smatra krivim za događaj, kada su se prilikom napuštanja tuzlanske kasarne u naselju Brčanska Malta sukobili tzv. ˝vojnici Jugoslovenske narodne armije˝ sa tuzlanskim policajcima. Jurišić naglašava da mu je stalo do toga da istina i pravda izađu na vidjelo.
˝Ja sam čovjek koji drži do dostojanstva. Ne želim biti Baba Vanga, ne želim biti nikakav prorok. Postoje određene institucije koje se bave tim pitanjem, i neka radi svako svoj posao. Samo želim reći da u ovom maratonskom procesu koji je vođen prema meni postoji obimna dokumentacija iz koje je lako sagledati i vidjeti ko je odgovoran. Naravno, bit ću još zadovoljniji ako se utvrdi odgovornost u ovom postupku, što bi bila svojevrsna satisfakcija oštećenim porodicama na jednoj i na drugoj strani˝, izjavio je Jurišić.
Dva prijelomna događaja
U njegovom su životu, priča, prijelomna dva događaja, i to oni iz 2007. i 2016. godine, između kojih su godine provedene u neizvjesnosti i strepnji, ali i više od tri godine provedene u pritvoru, u beogradskom zatvoru za koji kaže da je najgori u regionu.
˝Pečat na mom životnom putu udarila su dva datuma. Prvi je bio 11. maj 2007. godine, kada sam uhapšen na beogradskom aerodromu ´Nikola Tesla´. To je tužan i ružan dan, jer sam optužen za ratni zločin, za djelo koje je kažnjivo prema članu 148. što znači ratni zločin upotrebom nedozvoljenih sredstava i načina ratovanja. Odmah sam smješten u pritvor, u kojem sam ostao tri i pol godine. Nasuprot prvom, drugi datum je sretan i to je ovaj, kada sam pravosnažnom presudom Apelacionog suda u Beogradu oslobođen i kada nije utvrđena krivična odgovornost u djelu za koje sam terećen˝, navodi Jurišić.
U međuvremenu je, iako mu je većina savjetovala suprotno, ponovo odlazio na suđenja u Beograd. Naime, kada je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu Višeg suda u Beogradu i naložio ponovljeni pretres sa obnovljenim vijećem, Jurišić je donio odluku da se ponovo pojavi u sudnici.
˝Svi Tuzlaci, moji prijatelji, brojna rodbina i najbliži, pa i supruga, savjetovali su mi da ne idem. Govorili su:´Bio si jednom u Beogradu i doživio si to što si doživio´. Ja sam rekao:´Ja nosim moju glavu i najviše ja brinem o njoj. U Beogradu je ukaljan moj obraz i nametnuta mi je teška ljaga i optužba, pa moram istrajati u dokazivanju istine i dolasku do pravde. Da li ćemo to okončati u Beogradu ili van Beograda, to je pitanje na koje ja ne mogu odgovoriti´. Bio je to osjećaj velike odgovornosti prema samom sebi, ali i odgovornosti od strane onih koji su me sažalijevali, da se ne nađem tamo gdje sam proveo tri i pol godine˝, prisjeća se Jurišić.
Dostojanstven i odmjeren u ispoljavanju emocija, sagovornik AA je, ne skidajući pogled sa presude, rekao da su mu nakon oslobađanja osjećanja pomiješana, te da u njemu još uvijek ima i negativne energije, koja je trajala skoro devet godina. Sada, ističe, pokušava ugasiti i zaboraviti loše uspomene.
Učinio bi sve isto
˝To je kao kada pripremate smrznuto meso za ručak. Malo potraje dok se to postepeno odmrzava. Naravno da sam presretan od kada je objavljena presuda. Bolje vijesti iz Beograda nisam mogao ni dobiti. To je rečenica koju je izgovorio moj cijenjeni advokat Đorđe Dozet, koji je imao osjećaj i dušu za istinom i pravdom, i koji me stručno vodio i usmjeravao na poteze koji su išli u prilog odbrani moje nevinosti. Bio je 4. mart ove godine, u popodnevnim satima. Bio sam u mom stanu, kada mi je advokat Dozet saopćio rečenicu koja je u meni izlila buru oduševljenja i radosti. U telefonskom razgovoru advokat Dozet rekao mi je:´Oslobođen si!´. Na te riječi odgovorio sam da mi je zaista drago i zahvalio sam se svojim advokatima, a onda i svima koji su mi davali podršku i ulijevali snagu da istrajem u ovom maratonskom sudskom procesu˝, rekao je Jurišić.
Na pitanje šta bi uradio da se može vratiti u popodnevne sate 15. maja 1992. godine, dan koji se navodi kao početak rata u Tuzli, Jurišić danas nema dileme. Ponovo bi, kaže, učinio sve isto.
˝Ne može se drugačije postupiti. To je logika. To je slijed. Ne možete vi, ako neko puca u vas, spustiti ruke i reći:´Nastavite, ubijajte´. To je logičan čin odbrane od onoga ko te napao˝, navodi Jurišić.
Dodajući da je iza njega iscrpljujući period, Jurišić sada, kao slobodan čovjek koji je dočekao da ˝pravda pobijedi očitu nepravdu˝, nastoji što više vremena provesti sa dragim ljudima.
˝Bio je to period u kojem je narušeno moje psihičko i fizičko zdravlje. Trudim se da koliko-toliko zadržim što duže ovaj nivo zdravlja i da radosne trenutke provedem sa svojim najdražim˝, naglasio je Jurišić na kraju razgovora za AA.
