28.03.2016. u 14:34 Broj citanja: 2208 Kritika za predstavu ˝Demokratija˝ Teatar pozorišne magije Zijaha Sokolovića Piše:Mladen Bićanić
Predstavom „Demokratija“ po tekstu i u režiji Zijaha A. Sokolovića, otvoren 14. TeKaTe Fest – Dani akademskog teatra u Tuzli ( 27. 03. – 03. – 04. 2016. )
TEATAR POZORIŠNE MAGIJE ZIJAHA SOKOLOVIĆA
Scena je prazna – to je ona praznina prostora Petera Brooka po kojem je dovoljno da se netko kreće i da od toga nastane teatar. Pojavljuju se dva lika, pomalo beckettovska, sa metlama – ono što će sljedećih osamdeset minuta mesti i rastjerivati po toj ogoljeloj pozornici jesu naši najdublji strahovi, nadanja i čežnje, oni će bezobzirno kopati i rovariti, čeprkati po našoj nutrini, izvrtati prema van našu intimu ne bi li nas suočili sa svim onim što najčešće ne želimo priznati ni samome sebi – da naš život, ipak, u krajnjoj liniji, ovisi velikim dijelom o našim vlastitim postupcima, o tome kako se postavimo i što činimo.
Ozbiljna, egzistencijalna pitanja moći, vlasti, manipulacije i posesivnosti, sudbinska čvorišta naših života oni će raspetljavati ne poput Aleksandra udarcem mača no strpljivo i postupno, taj Gordijev čvor koji nas steže i guši odmotavaće preciznim alatkama zanata i umjetnosti pozorišta, igrom u koju će uvući i nas same dokazujući nam i zorno predočavajući ono što je veliki ruski redatelj Anatalij Vasiljev poručio u svom obraćanju uz ovogodišnji Svjetski dan teatra: „Kazalište može reći sve.“
A kako se to „može reći sve“ Zijah A. Sokolović ustrajno nam pokazuje već gotovo puna četiri desetljeća, praktično od praizvedbe njegove kultne monodrame „ Glumac...je glumac...je glumac“ u Sarajevu 30. 03. 1978. godine. Na tragu tog tragalačkog i istraživačkog puta tajnama kazališnog stvaralaštva, ovaj „ vladar iluzije“, kako se često voli nazvati, gradi i svoj najnoviji autorski, pozorišni čin – predstavu „ Demokratija“ po vlastitom tekstu, suspregnutu u formi čiste i kristalno izbrušene duodrame, u suradnji sa partnerom, glumcem Draženom Šivakom i uz asistenciju dramaturginje Selme Parisi. Predstava je to jasnih i preciznih koordinata, neoborivih argumenata, sva u raspri suprotstavljenih mišljenja, stavova i tvrdnji, uronjena u vrckavi, prštavi humor ne bez jetkih žaoka autoironije i cinizma, ali nikada gruba i neotesana, uvijek na granici onoga što možemo pojmiti, što želimo shvatiti i onoga neuhvatljivog, što nam izmiče i čemu vječno težimo.
Da bi to postigli i uvjerili nas, s one strane rampe, da smo i mi unutra, da ono što glumac govori sa scene nije ništa drugačije od onoga što gledatelj doživljava i preživljava, samo je ovdje riječ o pozorišnoj iluziji a u našem slučaju o okrutnoj stvarnosti života i doba u kojem jesmo, Zijah Sokolović i Dražen Šivak vode nas kroz povijest ljudskih uspona i padova, kroz mutne predjele ljudske istorije, biografije velikih ljudi i dramskih protagonista kroz stoljeća, pred nama defiliraju Gaj Julije Cezar Williama Shakespearea, Antigona Sofokla, Okovani Prometej Eshila, ratnici, vojskovodje, mislioci, političari i revolucionari, diktatori i narodne vodje prošlosti i sadašnjosti, oni pod čijim je plaštem i voljom za moć otpočeo ili se odvijao taj mukotrpan put ka demokratiji, vladavini naroda, gdje više ne bi bila presudna i odlučujuća riječ pojedinca već mišljenje odabranih predstavnika samog naroda.
A to čine najjednostavnijim i zato najtežim, rudimentarnim kazališnim sredstvima i jezikom, praktično bez rekvizita ili upotrebljavajući ga višestruko, kroz brojne namjene, na praznoj pozornici, koristeći samo riječ pokret i glas. Vrhunsko umijeće vladanja sobom na sceni kakvo ispoljavaju ta dva glumca, svaki u svojoj osobnosti i glumačkom registru po kojem probire poput zanesenog pijaniste po dirkama glasovira, nešto je što ne vidimo baš tako često u teatru. Oni su pritom briljantni autori – glumci kojima je jedina svetinja igra, i oni se igraju bezuvjetno, beskompromisno i beskrajno, poput zaigranog stvora u zemlji Neverland, oni su taj Petar Pan i Zvončica što nam otvaraju izmaštane svjetove u koje se često, zbog vlastite uskogrudnosti i straha pred nepoznatim ne usudimo ni priviriti, oni kad govre o Bogovima i Ljudima brišu te razlike i pokušavaju nas uvjeriti da to, vječno božansko, zapravo je skriveno duboko u nama i samo se trebamo usuditi to priznati i prihvatiti.
Predstava „ Demokratija“ Zijaha A. Sokolovića pravi je početak 14. TeKaTe Festa, festivala što se ove godine održava pod motom „ Susret generacija“, predstava što sažima sve one suprotnosti, sumnje, dvojbe i nesporazume sa kojima smo suočeni i koja, kako je to lucidno primjetio Vasiljev, može reći sve: „ I kako žive bogovi na nebu, i kako se zatvorenici muče u jamama, i kako strast oplemenjuje, i kako ljubav razara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako vlada prijevara, i kako ljudi žive u stanovima a djeca u izbjegličkim logorima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se s najmilijima rastaju, kazalište može pričati o svemu...“
