02.04.2016. u 10:04 Broj citanja: 1289 Pozorišna kritika Ispovijed neshvaćena glumca
Na programu 14. TeKaTe Festa u Tuzli, pete večeri, još jedna monodrama: Irfan Mensur i njegov autorski projekt „Glumac, kaži nešto smešno „ .Irfan Mensur: „ Glumac, kaži nešto smešno „ – autorski projekt, Muzika: Aleksandar Sanja Ilić Produkcija: Ustanova kulture „Vuk Stefanović Karadžić„ & Yugoart, Beograd Srbija. Praizvedba: novembar 2015. godine
Ispovijed neshvaćena glumca
Još se jedna monodrama ugnijezdila u festivalski program 14. Dana akademskog teatra u Tuzli – nakon Damira Poljičaka i „ Izloška br. 49 „ u produkciji zagrebačkog kazališta EXIT na pozornicu se popeo glumac i redatelj Irfan Mensur ( Sarajevo 1952 ), protagonist i brojnih filmova snimanih na ovim prostorima, ponudivši svoj najnoviji autorski projekt „ Glumac, kaži nešto smešno“ praizveden lani u novembru u produkciji Ustanove kulture „ Vuk Stefanović Karadžić „ i Yugoarta iz Beograda. Mix je to prilično slobodno biranih tema, žanrova, metoda i postupaka, spoj cirkuske klaunerije, varijetetskog nastupa, stand – up komedije, a sve uz stalno prisutan napor da se o glumi i teatru pokuša izreći neki svoj stav, komentar, da se o uspjehu i neuspjehu glumca, pa tako i kazališta u cjelini, da neki meritoran sud.
U toj šetnji pejzažima pozorišne umjetnosti Irfan Mensur posegnuće za mislima, citatima, idejama brojnih velikana teatra kroz vijekove, on ih poimence i navodi na plakatu i letku što prati predstavu – čitamo imena, naravno, i prije svega, Williama Shakespearea, no tu su i Čehov, Stopard, Memet, Gorki, Sartre, od domaćih snaga ne zaboravlja na Zijaha A. Sokolovića, Gavrana, Simovića...
Tokom nastupa on će se služiti muzikom i songovima, govoriti u Off-u, pustiti, kratko, glasove nekih velikih glumaca domaćeg kazališnog podneblja, recimo Šerbedžiju i Žigona....Povremeno, koristi masku, periku, mikrofon – neprestano se obraća, direktno, publici, komunicira sa gledateljima, poziva ih na binu, svadja se sa njima, grdi ih ili im tepa, želi im se dopasti, želi ih uvjeriti da on nije samo zabavljač, cirkusant, klaun ili vic – maher, da je on glumac sa veliko Ge, da je on čovjek teatra izabran da ih povede u te neznane predjele iluzije i magije što ih samo kazalište može ponuditi onomu tko to, zaista, iskreno i bez rezerve, želi primiti.
Irfan Mensur, dojam je nakon izvedbe, kao da bi se želio razgolititi pred publikom, odbaciti sve desetljećima nataložene naslage i nanose svega onoga kroz što je morao, kao glumac, proći, kao da bi se konačno želio osloboditi stega i okova koji mu nisu dozvoljavali nesputanu igru i osvajanje nekih novih prostora slobode u teatru. I tako doprijeti do gledatelja, onog idealnog gledatelja kojemu stremi svaki glumac, gledatelja takodjer oslobodjenog straha i neizvjesnosti današnjice i spremnog da mu se u potpunosti preda i poda. To, uostalom, možemo čuti i sa scene: „ Gluma je ishodište jedinstvenosti...glumci glume glumeći kao da je nešto jeste što zapravo nije, tako da gledalac veruje da je istina ono što oni glume. Čovek kome veruju da ga nešto boli a ne boli ga ništa, je obrnuto. Čovek koji se tako srdačno smeje, znaš ono ha ha ha... ha ha ha...da može nasmejati i druge a možda je intimno nesrećan, bole ga zubi, a ljudi mu veruju, za takvog čoveka se kaže da je dobar glumac...“ I odmah nakon tog krokija glumca kako ga ocrtava prosječni gledatelj, gorka, sjetna, slika teatra samog : „ Pozorište je jedna velika svečana dvorana i na kraju nje je pozornica...I uveče kada se u gradu sve zatvori, smiri, vi dolazite u pozorište. Gledate tako sami sebe na pozornici, smejete se i plačete...A ja ulazim u vašu dušu, kao u nečiju praznu kuću...To što vidite na sceni, liči vam na snove koje sanjate, zato valjda i odlazite u pozorište?! Pozorište je jedna velika svečana dvorana, na kraju nje je pozornica, a na njoj glumac...“
Taj „ulazak u dušu „ gledatelja glumac plaća visokom cijenom – životom punim razočaranja, obmana i podvala, on je i prevarant i lažov i gubi se u predjelima ljudskih netrpeljivosti, njega raspinju i pribijaju na križ, ostaje bez dostojanstva, njegova komedija je njegov očaj, gorčina i bol – Irfan Mensur svjedoči o tom trnovitom životnom putu glumca, skida nam veo sa nekih od tajni i zagonetki tog „ života na daskama što život znače“, on će na samom kraju ove sedamdesetminutne pozorišne priče priznati : „ Ja ne postojim stvarno, ja to samo izigravam...“ A ipak će se na kraju predstave pokloniti publici, ipak će biti uzbudjen aplauzom i ozaren prijemom, omamljen oduševljenim pljeskom i povicima gledatelja - show must go on !, zna to i glumac, ipak je sve to igra i opsjena, negdje izmedju tog bola i tuge, smijeha i radosti, ukotvila se i predstava „ Glumac, kaži nešto smešno“ Irfana Mensura.
