Zvaničan ili ne, što se tiče Tuzle i Tuzlanskog kantona nema ništa sporno,25. maj u Tuzli je uvijek istinski Dan žalosti. Nema osobe koju taj datum ne dira, gotovo svi smo nekoga znali, bar pored nekoga u životu prošli. Svake godine se objavljuju imena i slike ubijenih, a tu su i ranjeni, oni koji su poslije obolili, roditelji, djeca, braća, sestre, rodbina, muževi, supruge, mladići, djevojke, prijatelji, svi su nekoga izgubili. I njima se život totalno preokrenuo nakon 25. maja 1995. godine, ništa više nije bilo kao prije. Ta strašna tragedija ostavila je traga na cijeli Tuzlu, njene građane i obiljižila jedno vrijeme.
Dobro je da se o tome piše, i sjećanja su varljiva, neki događaji se zaboravljau, zato je dobro da ima slika, snimaka, da se piše. Imam jednu knjigu od Kapiji, zove se "Ubistvo svitanja", a dobro bi bilo da ih ima još, da ostanu kada ne bude niko živ ko se Kapije sjeća.
Ne može se o svima uvijek nešto pisati, nekad se i misli blokiraju. Nekad mislim o malom Sandru koji bi sada bio mladić, vjerovatno studirao, imao djevoju, nekada o Nedimu Hodžiću pomislim šta bi on sad radio da je živ, nekad mi je u glavi učiteljica Jelena Jezidzić Stojičić. Sjetim se kako sam kao dijete u osnovnoj školi baš nju i nastavnika Harisa Kurbegovića gledala kako pričaju za vrijeme odmora pored prozora. Ko bi mogao i pomisliti da će nestati mirna vremena i da će jednog 25. maja 1995. godine na istom mjestu poginuti učiteljica Jelena i kćerka nastavnika Harisa, Vanja?
Momci, kažem momci jer su poginuli kada su imali 27 godina, čiji život je grubo prekinut, a ko zna kako bi izgledo. Nedim Rekić – Mendo i Samir Pariz, dva druga zajedno poginula. Sjetim se tako Adnana Hujdurovića – Kinđeta, s njim sam jednom bila na stanici kad je zapucalo pa smo ušli u obližnju zgradu da se sakrijemo. Imao je neki karakterističan hod, sve se sjetim kako hoda. I tako, nečije ime, nečiji lik, svake godine mi u sjećanje dođe pa mislim na sve, i osjećam baš neku posebnu tugu.
Vjerovatno ništa nije bilo slučajno, ni dan ni vrijeme strašnog masakra. U to vrijeme 1995. godine već se svijet dosta opustio. Kakva skloništa, podrumi, nije se više ni obraćala pažnja, živilo se kao da je sve ok, a ništa nije. Kad gledam iz ove perspektive, kada se zbog napadanog snijega obustavlja nastava, zaista mi zvuči nevjerovatno da su djeca u ratu išla u školu. Djeca u školu, odrasli na posao, pa kad se već sve radilo kao da je mir normalno je da će se i izlaziti. Tada se okupljalo ispred svih kafića oko Kapije. Gdje god se u Tuzli izlazilo, bilo da je u pitanju zatvoreni prostor kao nekada u Domu, otvoreni kao recimo kod Piketa ili eto poslije ispred Kapije, na relativno mali prostor stane puno mladih. Guraju se, naprave se mali krugovi, jedno društvo jedan krug, a jedan veliki je da se vidi ko ima pa se tako kruži. Ko je u Tuzli nekad izlazio zna o kakvim krugovima pričam.
Te godine 1995. nije više bilo gladi kao na početku rata, još je bilo problema sa vodom, strujom, raznim blokadama ali konvoji sa hranom su dolazili, ostale su "samo” granate. Sigurno su pratili i gdje se izlazi, izabrali baš 25. maj, nekadašnji Dan mladosti i vrijeme 20.55 kada kući ne krenu ni oni sa najkraćim izlazom. Zato je i bilo djece od 15 godina, i onih koji su odlučili da se prošetaju, popiju nešto u okolnim kafićima. Znali su koga gađaju i da na Dan mladosti ubijaju tuzlansku mladost. Slavili su kada su čuli kakav su masakr napravili. Godine prolaze, da li im ikada kroz glavu prođe šta su uradili, i oni koji su naredili i koji su granatu ispalili? Sumnjam.
S.M.
Porodilište - u toku protekla 24 sata rođeno je 11 beba, 6 djevojčica i 5 dječaka
Hitna služba - u toku protekla 24 sata obavljena je 161 intervencija
Vatrogasci - imali su 1 intervenciju
MUP TK - javni red i mir nije narušavan, prijavljeno je 7 krivičnih djela, zabilježeno je 10 saobraćajnih nezgoda
U Poliklinici za transfuziologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, 24.05.2016. godine krv je darovalo 66 davalaca.