Pismo čitaoca: Radnička je tuga pregolema

Nije ovo prvi tekst sa naslovom "Radnička je tuga pregolema" a na žalost neće biti ni posljednji. Čitalac piše o svom iskustvu u pokušaju da nađe posao, a sličnih priča je bezbroj. Objavljivanjem njegovog pisma neće se ništa promijeniti pa zato ne navodimo ni ime čitaoca, a ni firme jer čitaocu treba posao a ne dodatni problemi. Svima nam treba pravna država ali nikako da dođe taj ponedjeljak kojeg je još prije 25 godina najavio potpredsjednik nekadašnje Vlade Republike BiH Muhamed Čengić Čenga rekavši da će pravna država profunkcionisat u ponedjeljak.

Tuzlarije

Koliko su radnici u BiH u nepovoljnom položaju u odnosu na poslodavca, te kako je Zakon o radu samo mrtvo slovo na papiru, najbolje će potvrditi moj slučaj. Na putu pronalaska posla prolazio sam kroz teške situacije, obavljao teške fizičke poslove kako bih uspio obezbijediti sredstva svojoj porodici za normalan život (koliko je to moguce u našem društvu).

Sredinom jula obradovan informacijom da se u firmi (naziv firme je poznat redakciji) primaju novi radnici na poziciju magacinera, odlazim na razgovor za posao koji je obavio gospodin A. Na intervjuu dogovaramo da narednih dana počinjem raditi, prvobitno 3 dana obuke, a zatim nastavlja moj radni odnos.

Želivši napokon zaposliti se, nije mi ni smetalo radno vrijeme, koje, istini za volju i nije praktično za porodičnog čovjeka, a niti u okviru onih propisanih 8h dnevnog rada, te pristajem na radno vrijeme od 17:00 do 03:00h, i od 03:00 do 13:00h u smjenama. Dogovorivši početnu platu od 650 KM, sretan što se napokon na mom poslovnom putu, dešavaju lijepe, pozitivne stvari, dolazim na posao 18. 07. 2016., Nisam bio raspoređen na mjesto magacinera nego raznosim pakete, što mi naravno, nije smetalo, jer važno je da se radi.

Početkom nove sedmice odlazim kod svog poslodavca da se raspitam o svom statusu u firmi, jer probni rad je završio, a ugovor o radu nisam potpisao. On me obavještava da neću nastaviti raditi u firmi jer su radnici koji su prethodno dali otkaz odlučili vratiti se na posao. A zapravo,vratili su se sa godišnjih odmora. Traživši isplatu za svoj rad (oko 80 radnih sati), gospodin mi govori da sam se samo vozao sa njegovim radnicima, te da nemam dokaza da sam radio.

Do kada će se poslodavci u Bosni i Hercegovini ponašati kao da su na Divljem Zapadu? Do kada će radnici biti prijavljeni na minimalnu platu u Federaciji BiH, a ostatak zaslužene plate primati u kovertu? Do kada će svi šutjeti kako im i ono minimalno što primaju ne bi bilo uskraćeno? Živimo u konstantnom grču i strahu, a demokratija na koju se stalno neki pozivaju je strana kada običan građanin treba da javno i glasno kaže kako su njegova osnovna prava uskraćena, ili se uveliko krše.

Ja sam dijete dobitnika Zlatnog ljiljana, odrastao sam bez oba roditelja. Želio sam samo raditi kako bih svojoj porodici mogao obezbijediti osnovna sredstva za život. Želio sam normalnu, funkcionalnu sredinu za rad. Želim da radim i da moj rad bude plaćen! Koliko je radnika sa sličnim iskustvom? Samo u navedenom preduzeću znatan broj radnika rade neprijavljeni, a ovakvih je u BiH, na žalost, mnogo.

F.M.

TUZLARIJE - VIJESTI