Pomalo netipična promocija, dvije knjige jednog autora, održana je večeras u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla. Knjige "Moje tuzlansko čedo" i "Splitska duša u vrlogu tuzlanskih ratnih zbivanja" napisao je dr. Žarko Mladina.
"Tuzlansko čedo" Žarka Mladine je Dječija hirurgija čiji je osnivač, a da to mnogi i ne znaju. To je ljepša strana priče, a ružnija je da su mu od nekih osporene zasluge i značaj.
(...) Između dva srka tople kave, rekao sam supruzi kako bih volio osnovati dječiju kirurgiju u Tuzli. Volio bih se baviti tom granom kirurgije i pomagati djeci. Ona, moja supruga, me jednostavno opčinila, zarazila svojim stalnim i nepresušnim pričama o djeci. A baš ona, baš je htjela biti pedijatar i ništa drugo. I bila je i jeste pedijatar, prava zagrebačka škola na plodnom tlu jedne Tuzlanke, najsjajnije zvijezde na bosanskom pedijatrijskom nebu. Baš ta zvijezda me motivirala svojim pričama o bolesnoj djeci u jutarnjim ritualima pijenja kave da odlučno krenem ka ostvarenju dječije kirurgije u Tuzli. (...) piše dr. Žarko Mladina o ideji koja je na kraju realizovana.
Mladina u knjizi spominje mnoge ljude ali malo je onih kojima navodi puno ime i prezime mada, jasno je, da se će mnogi znati ko se krije iza kojeg nadimka, imena, prezimena.
Lijepo, s poštovanjem, piše o početku rada, šefu Božini Radeviću, te navodi da su mu u naumu nesebično pomagali dr. Huzeir Duraković, dr. Zoran Blagojević te dr. Savo Perović.
U nevelikoj knjizi, na stotinjak stranica, napisano je puno toga da čitaocu približi dr. Mladinu kao čovjeka i ljekara. Opisane su razne situacije, događaji i doživljaji, pisano pitko, razumljivo, tako da se knjige čitaju brzo, ostavljaju utisak i bude emocije.
Na vrlo zanimljiv način, o knjizi "Moje tuzlansko čedo" govorio je dr. Emir Kabil. Kazao je kako po mnogo čemu tipični Dalmatinac a s kojim se ne možes posvađati, ne piše ni o kome ružno, tek se osjeti sjeta dok se čita kako mu je "tuzlansko čedo" oduzeto.
(...) Bio sam na moru u ranu jesen 2006. godine, radio na kući neku "šminku" i zadržao sam se jedan tjedan. Mislim da je taj najgori i najteži ponedjeljak u mom životu bio 16.10.2006. godine. To jutro sam najnormalnije došao na posao, ušao u sobu gdje smo boravili mi liječnici svi skupa i gdje smo imali jutarnje sastanke, asistenti su držali vježbe, održavali su se specijalistički ispiti, raznorazni kolokviji i da ne nabrajam dalje. Nekako u tom momentu nije bilo nikoga, a na stolu sam ugledao službeni list papira sa zaglavljem Kliničkog centra u Tuzli. Boldiranim slovima napisano je neko Rješenje. Uzeo sam da pogledam, a imao sam što i vidjeti. Nisam vjerovao svojim očima. Čitao sam polako više puta isti nemogući tekst, postajao sve bljeđi ali se nisam srušio, amortizeri i puferi su još uvijek dobro radili. U tom Rješenju, koje je tako sablasno i jadno ležalo u tom našem praznom stolu toga jutra u praznoj sobi, koja to obično nije bila, pisalo je jasno i glasno da se Žarko Mladina smjenjuje s mjesta šefa Odjeljenja za dječiju kirurgiju, a umjesto njega se postavlja dr. Direktor. Pravi pravcati dekret bez ikakvog objašnjenja, tek tako, u stilu ja sam moć, ja sam vlast i mogu šta hoću, kad hoću i kako hoću, a ti moj Mladina se možes žaliti "vodovodu i kanalizaciji" ako hoćeš! Oduzeli su mi dijete, moje tuzlansko čedo tek tako, dekretom i na silu, ne možete ni zamisliti kako to izgleda kad roditelju otmu dijete, kad ti otmu ono što si ti uspostavio 1985. godine u mjesecu maju, što si održavao i spašavao u ratu, što si razvijao i za što si se borio, učio mlađe, u šta si uložio svu svoju snagu i znanje, dao cijeloga sebe bez rezerve! (...) piše Mladina, o tom za njega posebno bolnom danu.
Navodi ni da sve ružne igre, podmetanja, krajnje nepoštivanja njega i njegoviog rada, srećom nisu imale posljedice na rad u Odjeljenju za dječiju hirurgiju koje je sada sastavni dio Klinike za dječije bolesti.
-Žarko je imao svoju viziju, uz Radovića, Blagojevića, Durakovića, Stankovića, bio je jedan od onih koji su privlačili ljude u Tuzlu. Knjiga je istinska ispovijest jednog čovjeka koji nije dobio ni komad zida na kojem piše ovdje je radio dr. Žarko Mladina, rekao je dr. Kabil.
U daljem kazivanju dr. Emir Kabil spomenuo je da se sjeća da je bilo nekih problema, da osjeća krivnju što se nije angažovao više oko toga, te se sada izvinjava što ga nije više podržao. Dr. Kabil je također govorio o vremenu kada se radilo sa samo jednim ciljem, a to je da se pomogne bolesniku.
O drugoj knjizi "Splitska duša u vrlogu tuzlanskih ratnih zbivanja" govorio je Sinan Alić. Prije izlaganja promotora, moderator promocije Mirza Ćatibušić čitao je dijelove iz knjige.
U drugoj knjizi se govori o ratnom vremenu u Tuzli. Pojasnio je dr. Mladina da je gledao jednom predstavu "Bio je lijep i sunčan dan" u kojoj se govori o ratu u Sarajevu, pa mu je kaže to prelilo čašu i odlučio da napiše knjigu o ratu u Tuzli jer, iako svjestan kako je Sarajlijama bilo teško, često je imao utisak kao da se težina ratnih strahota u Tuzli osporava. Tako je nastala knjiga koju je napisao u svojom penzionerskim danima.
(...) Jednog od rijetko sivih dana bez prošlosti u tek rascvijetalom proljeću, sreo sam Reku. Sreo sam ga baš na dnu nizbrdice iz bolnice koja vodi u sve druge dijelove grada. Pozdravili smo se pomalo veselo kako to i priliči dvojici ljudi koji vole i znaju pjevati, a onda mi kaže Reka, starokorijeniti Tuzlak: "Znaš, moj dobri doktore, narod govori da Tuzlu zaobilazi i kiša i krvoproliće. Možda si već primijetio da kad svugdje pada kiša, u našem gradu zapuše vjetar. Ali pazi sad, tako govore i za krv. Kažu, ne idu krv i sol skupa, a znaš koliko je soli ispod Tuzle! Sve do nadomak Tuzle krvoproliće ne bi trebalo ući u naš grad, odjednom skrene tok, razumiješ li doktore moj. Vjerujes li?" Gledam u Reku. Uzbudio se dok priča. Mislim u sebi, ma kako je ovaj čovjek pun optimizma u situaciji koja može biti sve drugo samo ne optimistična! Rekao sam mu: "Iz tvojih usta u Božije uši, lipi moj Reka. Da nam Bog dadne da u Tuzli ne padne ni jedna kap ratne krvi. Neka bude kako narod govori" (...).
Optimističke prognoze nisu se ostvarile. Počeo je rat, a o samom početku, danima neimaštine, patnje, kako se živjelo i proživljavalo, piše Dalmatinac sa stalnom adresom u Tuzli.
Promotor Sinan Alić, ukazao je na neke nedostake, način pisanja ali kaže da je bez obzira na sve riječ o knjizi koju treba i vrijedi pročitati jer sadrži niz sjećanja jednog čovjeka, koji opisuje dešavanja koja se ne navode u zvaničnim informacijama.
Na kraju promocije, dirnut brojnom posjetom, dr. Žarko Mladina zahvalio se svima, pričao je o svom životu. Ispričao neke crtice iz svoje biografije, koju anegdotu, te se zahvalio svima koji su došli.
Dobio je aplauz i odgovor da je Tuzlak, kada je pitao šta je on koji je rođen u Splitu, tamo proveo 18 godina, a 45 godina je u Tuzli. Kaže: "Doša san i nije mi ža".
Nastup klape "Mirakul" na vrlo lijep način upotpunio je večerašnju promociju. Uz članove klape mnogi u sali su zapjevali "Da te mogu pismom zvati..".
Knjige koje su nam promotori preporučili mogu se kupiti po cijeni od po 5 KM.
Iz Biografije:
Primarijus dr. Žarko Mladina, specijalista opšte i dječije hirurgije, rođen je 1947. godine u Splitu. Mladina je bio aktivan u sportu, posebno u veslanju, te je kao član Veslačkog kluba Gusar na takmičenjima u Jugoslaviji njegov četverac bez kormilara osvojio prvo mjesto. Učio je rano engleski jezik i svirati gitaru. U Zagrebu je studirao i završio medicinu. Još na prijemnom ispitu susreo je Nadu Mihajlović, sadašnju suprugu. Nakon odsluženog vojnog roka zapošljava se u Tuzli gdje i danas živi. Književnim radom se nije nikad bavio, za napisane knjige navodi da su pisane iz duše, a nastale iz inata.
S.M.
