Javno govorenje žrtava rata i bivših logoraša "Moja priča: PRO-Budućnost", upriličeno je u Udruženju žena "Jadar" u Konjević Polju. Prvi put, u mjestu koje je u ratnom vihoru stradalo na najbrutalniji način, okupili su se građani sa područja opština Srebrenica, Bratunac i Milići. Imali su priliku prisustvovati implementaciji USAID-ovo projekta PRO-Budućnost, javno govorenje, te upoznati se sa pričama žrtava rata i bivših logoraša.
Siniša Sajević, nacionalni koordinator USAID-ovog projeta PRO-budućnost kazao je kako je javno govorenje samo jedna od aktivnosti koje implementiraju u okviru projekta.
Javnim govorenjem učesnici su pokušali da kroz razgovor i otvaranje određenih tema s početka devedesetih godina, pokažu kako rat donosi zaista samo bol, stradanje i patnju, i da bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost, ljudi stradaju tokom takvih nemilih događaja.
Janko, Amir i Zdenko pričaju tri različite priče, a svaka od njih se bazira na strahotama izazvanim ratom. Kažu kako danas najviše žale što nisu učinili ništa u sprečavanju tog ludila.
Amir je rođen u Han Pijesku gdje je sa svojih 17 godina dočekao rat i granatiranje. On je prepričao kako je do septembra 1992. godine zajedno sa svojim sugrađanima boravio u šumama i pećinama gdje se sakrivao. Tada je našao put do Žepe koju napušta nakon pada i prelazi Drinu gdje ga na teritoriji Srbije hapsi Jugoslovenska armija. Završio je u logoru Šljivovica gdje mu je slomljena ruka i gdje je uz maltretiranje morao da boravi u prostoriji sa higijenom i hranom na vrlo niskom nivou. Lom je prerastao u gangrenu, a Amir priča kako mu je ruku i vjerovatno život spasio doktor srpske nacionalnosti kojem je i dan danas zahvalan. Iz logora je izašao u januaru 1996. godine.
- Prošao sam mnogo loših stvari tokom boravka u logoru. To me nikako nije usmjerilo u nekom negativnom smjeru da bi osjećao mržnju prema bilo kome. Mogu reći, iako to možda suludo zvuči, da mi je zapravo logor otvorio i neke vidike. Tada sam shvatio da nisu svi ljudi zapravo isti, da se uvijek nađe neki pojedinac koji to svojim primjerom pokaže. Tako je bilo i u mom slučaju kada je doktor pokazao svoju ljudskost. Vrlo je važno da mi danas na jedan civilizovani način razgovaramo o ratnim iskustvima, da nas slušaju mladi ljudi koji su, nadam se, shvatili našu poruku, a to je mir, mir i samo mir. Rat nikome ništa dobro nije donijeo - kazao je Amir za Tuzlarije.
Zdenko je 1992. godine mobilisan u Hrvatsko vijeće odbrane koje je sve do 1993. godine zajedno sa Armijom RBiH branila Maglaj. Ipak, nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba stvari se mijenjaju i Zdenko zajedno sa svojim saborcima odlučuje da se nakon kraćeg sukoba preda Armiji. On je potom zarobljen i odveden u podrum zgrade MUP-a gdje je proveo vrijeme sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine. Zdenko je bio prisiljen da kopa rovove te da tokom prisilnog rada prima udarce i biva psihički maltretiran.
- Bio sam zarobljen, a potom deportovan u logor u kojem sam proveo nepunih devet mjeseci. Svoje iskustvo sam podijelio sa publikom u Konjević Polju i detaljno opisao šta mi se sve dogodilo. Nije ovo jedino mjesto gdje smo pričali, radimo to intenzivno širom Bosne i Hercegovine. Mislim da nas trojica skupa, u maloj nekoj mjeri, doprinosimo u promjeni mišljenja koje nam je često puta nametnuto. Ako promjenimo barem jedno mišljenje, naša misija je u potpunosti uspjela, a siguran sam da imamo uticaja na puno veći broj ljudi. Kada se riješimo predrasuda o drugom i drugačijem, mislim da ćemo svi u ovoj zemlji živjeti bolje - izjavio je Šupuković za Tuzlarije.
Janko je rođen i odrastao u Pazariću gdje je na kraju i zarobljen od strane TOBiH koja ga je 1992. godine odvela u jednu školu gdje je zadržan tri dana zajedno sa 50 drugih ljudi. Janko kaže da je tada sa svojih 23 godine po prvi put u životu osjetio strah. Potom je odveden u Silos u Tarčinu gdje je ostao 35 dana nakon čega je razmijenjen. Pored fizičkog i psihičkog maltretiranja, Janko je trpio izgladnjivanje jer je dnevno jeo sam krišku hljeba i oko tri kašike njemu i dan danas nepoznate tekućine. Nažalost, njegov dvije godine mlađi rođak tamo je ostao da bi na kraju bio i ubijen.
- Mi koji pričamo mi smo ovdje slučajno – radionica za pomoć nama vremenom se pretvorila u sposobnost pričanja. Mislim da je najbitnije pričati mladima iz našeg ugla jer danas gdje god pogledate vidite jezik mržnje, a mi svoju priču pričamo iz drugog aspekta. Mi i pored onoga šta smo preživjeli ne mrzimo cijeli jedan narod i mi se ograničavamo na to da su zlo uradili pojedinci. Cijelo iskustvo od mene nije napravilo monstruma, naprotiv – postao sam bolji čovjek, rekao je Samouković.
Bilo je mučno slušati sve te potresne priče, ali bez obzira na njihovu težinu poruka je jedinstvena, a to je poruka mira i suživota.
S.P.
