Srebreničke majke umiru u miru. Odlaze tiho, baš kao što tiho svakog jedanaestog u mjesecu, na ulicama Tuzle, traže pravdu. I kosti svoje djece.
Ponosno i dostojanstveno, baš kako to samo podrinjske žene umiju, uprkos najvećem zlu, više od dvije decenije hrabro iščekuju pozive iz Identifikacijskog centra, nadajući se da će baš te godine i tog 11. jula u potočarsku zemlju biti spušten tabut sa kostima njihovih najmilijih.
A na čelu kolone, svakog jedanaestog u mjesecu, na mirnim protestima u gradu soli, noseći ram sa blijedim fotografijama, nalazila se Srebreničanka Hasiba Huremović, jedan od simbola genocida u Podrinju. I uvijek je bila tu da cijelom svijetu strpljivo pokaže posljedice najvećeg zločina u historiji naše zemlje. Zločina koji je zauvijek uništio i unakazio njen život i život njene porodice.
Ova snažna žena iz Podrinja je, prema njenom kazivanju, na ovaj svijet donijela desetero djece. U genocidu, započetom 1992. godine kada su pomahnitali zlikovci počeli prelaziti Drinu i ubijati komšije, pa sve do jula 1995. godine, monstrumi su joj ubili četvero djece i muža. Dva sina i muž su smiraj našli u srebreničkoj dolini šehida.
Majka Hasiba je preminula danas u tuzlanskom naselju Solina, u 63. godini. Preminula je čekajući poziv da joj jave da su pronašli kosti njeno dvoje djece. Taj poziv nije dočekala, baš kao što pozive nisu dočekale ni mnoge druge podrinjske majke.
Dženaza - namaz ovoj ženi će biti klanjana sutra ispred Hadžijske džamije u Novom naselju u Solini.
Hasiba je bošnjačka heroina i jedan je od simbola genocida u Podrinju.
S.P.
