Dobro se sjećem svog ranog djetinjstva kada sam u svom domu, u rudničkoj samačkoj zgradi na Ircu, gdje je moj rahmetli babo bio domar, proslavljao Dan rudara. Koja je to fešta bila!
Čim bi pao mrak, nacalio bih se uz prozor i gledao u nebo, da mi slučajno šta ne promakne. Oko šest sati, tog dana, sa zgrade direkcije "Kreke" počeo bi vatromet a ja bih zgrabio crne gumene čizme i sa još neobučenim kaputićem, bez kape na glavi... izletio napolje. Džaba je moja dobra majka zamnom vikala.... ja sam klisno. Ona, šta će pa zamnom.
Ispred Krekine direkcije svirala je pleh-muzika.. snažno i za mene fascinantno. Vatromet bi završio svoje a ja bih gledao u dirigenta i njegove muzičare. Tu bi me moja rahetli mater našla i sijelo je bilo gotovo.. Ispod natpisa "ŽIVIO DAN RUDARA" od sijalica na rudarskom institutu, majka me žurno vodila za ruku.
U stvaru to je bio završetak prvog čina. Opet sam u kući i pijem nešto toplo.. valjada da se ne prehladim. Ko će ga znati? Opet gledam kroz prozor.
Preko puta je rudarski klub. Znam da je tad imao stoni fudbal gdje su prvi studenti rudarstva i tehnologije, trošili vrijeme i stipendije. E u tom rudarskom klubu, gdje je sad kancelarija mjesne zajednice Batva, oko devet sati počeo bi dernek. Polako uz stepenice ulaze gosti. Dame u večernjim haljinama i njihovi pratioci, rudari. Na vratima bi ih dočekao šef kluba, msilim rahmetli Morke, Nedžadov babo. I sve bi bilo po protokolu.
Mater bi ubrzo izdala naređenje.. Krevet! što je puno bolje nego da kaže babo Salko.. Znam samo da sam kroz san čuo galamu, buku uz glasnu muziku. Onda bi u neko doba noći došla milicija da to smiri. Ja se svaki put probudim i očima sijevnem kroz prozor put onih stepenica u rudarski klub, ne bi li šta vidio. Neki se tamo "spotaknu" i najkraćim putem završio na dnu stepenica. Sad one dame polako, mijenjaju štikle za čizme, silaze i kupe one što su "upali". Oni se na njih oslone i odoše... đavo će ga znat, kud.
Ujutro kad ustanem.. nije mi dobro, nisam se naspavao... I onda opet. Tamo ko podne, neki studenti oblače neke crne mondure, nose one rudarske lampe, pa nešto traže. Ništa nisam razumio.. šta je to i čemu služi. Bio je to "Skok preko kože", poslije sam to znao i razumio, ne samo razumio nego Boga mi i aktivno učestvovao... u finalnom dijelu ove manifestacije itd itd.
Danas nema ništa. Dan rudara ko da i nije. Ma niko ništa.... Nema vatrometa, nema pleh-muzike, nema skoka preko kože... nema ništa. Opet će neko reći država ovo, država ono. Ma pun mi je kufer te države... ima li gdje nas?
Rudari stidljivo proslavljaju svoj praznik.. Uglavnom se u nekoj rudničkoj menzi "malo opuste". Rudari odlaze u penziju. Kome li je lakše Upravi EPBiH ili njima. Još nisam odgonetnuo..... Uprava im podjeli nekakve plakete ili nadžake i hajmo.. razlaz. Nema ni pleh muzike. Ne plaćaju im da sviraju pa oni neće ni da vježbaju. Ima neka Stoja koja za stoju pjeva u rudničkoj menzi. Oni, rudari, sijeku vene. Nema ni onih dama u večernjim haljinama, a ni pratioca više nema. Valjda su te haljine za noćne izlaske poskupile pa se ne može. Za vatromet nema para, a ne bi ni nadzorni odbor odobrio. Nedaju ni oni iz Sarajeva.
Oni na rudarskom fakultetu... ništa. Nemaju ni ideja. Ne osjećaju potrebu da čuvaju stogodišnju tradiciju ... Grad kao da nije rudarski... Sramota... Doduše, gradonačelnik kaže da smo mi sad turistički grad.. ko Makarska, gluho bilo.....
Dođe mi da ih opsujem i da im se nagovorim... svi ste kilavi da kilaviji ne možete biti. Musavi ste a brijete se. Stidite se. Sram vas bilo.
Spuštam se autom niz Krojčicu kroz pravu bosansku favelu, put Donje kolone. Već je odavno mrak. Iz onih kuća vidim u nebo odletiše dvije svjetleće trake. Neko slavi. Valjda slavi Dan rudara. A ako i ne slavi... sluti nekom slavlju. Dobro je.
Nermin Bijedić dipl.ing.el.
