Fra Petra Matanovića, bivšeg gvardijana Franjevačkog samostana Svetog Petra i Pavla u Tuzli stanovnici ovog grada, bez obzira na vjeroispovjest, pamte kao plemenitu osobe visokih moralnih načela. Penzionisan je i živi u Ulicama, u blizni Brčkog, a radit će, kaže, sve dok ga zdravlje bude služilo.
U razgovoru za Anadoliju, fra Petar Matanović govori o životu i radu u Tuzli, ratu u Bosni i Hercegovini, pokušaju spašavanja tadašnjeg muftije tuzlanskog, a današnjeg reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina ef. Kavazovića, koji je tokom rata, sa delegacijom, bio zarobljen u Konjicu. S fra Petrom Matanovićem razgovarali smo i o trenutnim prilikama i odnosima među ljudima u BiH.
Fra Petar Matanović je rođen 1945. godine u Dubravama kod Brčkog, a početak i kraj rata dočekao je u Tuzli, gdje je kao gvardijan i župnik često kontaktirao sa važnim ljudima iz bh. politike, obrazovanja i kulture.
Po dolasku u Tuzlu, 1989. godine, dobro se, priča, uklopio u sredinu. Tu naročito ističe otvorenost i odličnu saradnju s tadašnjim rukovodstvom Opštine Tuzla i bivšim načelnikom Selimom Bešlagićem. Često je kontaktirao i susretao se s Muhamedom efendijom Lugavićem, tadašnjim tuzlanskim glavnim imamom, te rahmetli hafizom Huseinom efendijom Mujićem, reisu-l-ulemom koji je svoje penzionerske dane provodio u gradu soli.
Pomagao svima bez obzira na ime
Kada se zaratilo, često je bio na vezi sa Željkom Knezom i Hazimom Šadićem, komandantima Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Građani Bosne i Hercegovine 1993. pamte kao godinu gladi, a fra Petar Matanović je, uz pomoć "Caritasa", u Tuzlu uspio dovući velike količine hrane. Tu pomoć ljudi ne zaboravljaju i pamte fratra koji je sa svojim saradnicima "davao desnom rukom, a da ne zna lijeva".
Jedno vrijeme na spisku je bilo 20.000 osoba, pa i dan-danas kada dođe u Tuzlu, ljudi ga zaustavljaju na ulici i zahvaljuju mu se na pomoći. Među njima je i veliki broj fratru potpuno nepoznatih ljudi i pripadnika drugih konfesija kojima je pomogao kada im je bilo najteže.
"Bio mi je princip da kada dođe čovjek i pokuca na vrata, morate za njega nešto imati", počinje fra Petar Matanović priču o svom angažmanu i djelovanju tokom rata.
Osim svoje službe i humanitarnog djelovanja, nije se, kaže, ustručavao umiješati ni u politička zbivanja, a "politiku shvata kao mehanizam za uljepšavanje društva u kojem živimo".
Kada je čuo da je u martu 1993. godine u Konjicu uhapšen novi, mladi tuzlanski muftija, kojeg još nije bio ni upoznao, fra Petar Matanović kaže da nije imao dileme i odmah se dao na rješavanje pitanja zarobljenih ljudi. Prilikom povratka iz Zagreba, muftija Kavazović bio je uhapšen zajedno sa delegacijom predvođenom prof. dr. Salihom Kulenovićem, tada predsjednikom tuzlanskog odbora Stranke demokratske akcije (SDA). Pali su, kaže fra Petar Matanović, "u ruke razjarene mladosti Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koja ih je odvela u brda iznad Konjica".
Teški pregovori s HVO-om
S obzirom na to da su putevi bili blokirani, upućivao je zahtjeve i molbe svima za koje je mislio da mogu pomoći, a između ostalih i hercegovačkim fratrima. Njegova su pitanja ostala bez ikakvog odgovora, ali čim se uspostavila veza sa Konjicom, ne razmišljajući ni trena, najavio je svoj dolazak.
Rizikujući vlastite živote, deset ljudi iz Tuzle poletjelo je u helikopteru s kopa Rudnika Đurđevik, a spustili su se u Zenici. Zatim su se iz Fojnice drugim helikopterom odvezli do Bradine, pa su se spustili u Konjic i otišli do teritorije koju je držao HVO zajedno s četnicima. Tamo je fra Petar Matanović, u pratnji tuzlanskog političara Peje Banovića, upoznao muftiju i ostale zarobljenike, a pozdravio se i sa svojim prijateljem Kulenovićem.
Započeli su, sjeća se, teški i mučni pregovori prvo s HVO-om.
"Smatrali su da je muftija važna ličnost i da za njega mogu dobiti više ljudi. Bilo je to kao na pijaci. Traže npr. 150 ljudi za muftiju, a ja im kažem da vojska ne računa tako i da je njima, ako ubiju muftiju ili mu nešto bude, za ovu stranu to može biti čak i plus, a za vas negativno. Ako vi jednog visokog vjerskog službenika ubijete kao zarobljenika, nema od toga ništa. Nego, hajmo mi nešto drugo raditi, hajmo dogovoriti zamjenu", priča fra Petar Matanović.
HVO je prihvatio njihov prijedlog razmjene, te su se fra Petar Matanović i Banović navečer vratili u Konjic gdje su ideju obrazložili predstavnicima Armije RBiH.
"Ja sam sada bio kao dupli pregovarač: tamo sam kao njihov, ovamo sam opet naš, na obje strane tako sam se ponašao. Žao mi je i vas koji ste tu, jer ipak su to katolici i Hrvati i ne mogu ih gledati kao neke velike neprijatelje, a s druge strane, ove ovamo nikako ne gledam kao neprijatelje jer su moji i došao sam s njima. Zamislite kada se nađete u takvoj situaciji. Stalo mi je i do jednih i do drugih", prisjeća se fratar ratnih događaja.
Međutim, pregovori s Armijom RBiH odvijali su se mnogo teže nego u brdima iznad grada. HVO je zahtijevao da se iz Sportskog centra u Konjicu pusti njihovih 150 zarobljenih vojnika u zamjenu za muftiju i delegaciju, a spominjali su se i zarobljeni Bošnjaci i Srbi u logoru Dretelj. No, nakon intervencija iz Sarajeva, priča fra Petar Matanović, pregovori su propali.
"Od našeg posla ništa nije bilo. Ali je bilo ovo, ja mislim da je bit svega na koncu, ako je bila određena nervoza, nestrpljivost ili netrpeljivost prema tim ljudima, dakle prema muftiji i drugima koji su bili gore do tada, mislim da su dolaskom nas dvojice iz Tuzle, oni bili osigurani u tom smislu da je to bilo jače nego kada dođe Crveni križ pa zapiše nečije ime", priča fra Petar Matanović.
Nisu svi rezumjeli Petrovu namjeru
Tokom nekoliko dana koliko se zadržao u Konjicu i okolini, tuzlanski je gvardijan zbog pokušaja oslobađanja zarobljenika trpio različite neugodnosti. U tri sela obećao je održati misu, a u jednoj je crkvi doživio neprijatan susret s jednom ženom.
"U jednom sam selu imao neugodan i vrlo težak kontekst. Jedna je žena uzviknula strašno i neodmjereno ´On je Alijin fratar, šta će nam itd.´. Znate, kada imate pred sobom 100-200 ljudi i neko tako digne glas, da se masa uhvatila na tu priču... Dakle, ti ljudi su gledali da li sam špijun, šta sam ja. Morate biti vrlo čvrsti i uvjerljivi da niste nikakav špijun i da im ne želite nikakvo zlo, da želite i njima, i drugima, i trećima da ostanemo susjedi, komšije i ljudi. Šta ćemo, proći će ovo zlo...", priča.
Iako su se vratili neobavljenog posla, fra Petar Matanović smatra da je važno to što je uspostavljena veza i što su muftija i ostali bili u žiži interesiranja. Mjesec nakon pregovora delegacija iz Tuzle i muftija su oslobođeni.
"Hvala Bogu, njima se ništa nije desilo. Nije im bilo ni sve lako tamo koliko znam, ali, u najmanju ruku, živi su, zdravi su i vratili su se", navodi Matanović.
Ostali prijatelji
Fra Petar se danas čudi da su od tada prošle 23 godine, a kaže da imaju korektne odnose i kada god se vide, pozdravljaju se kao stari prijatelji. Sprijateljili su se, kaže, i s nekim ljudima u Zenici, pa su i ti susreti uvijek vrlo srdačni.
Iako je rat završen, sagovornik Anadolije kaže da nije zadovoljan stanjem u kojem se društvo nalazi jer je ostala retorika koja je započela rat i prisutna je na svakom koraku. Ta je retorika, smatra on, posijana duboko u mase i ljude, pa se narod dijeli na "naše" i "njihove".
"Imamo dvije čudne naše bosanske tuge. S jedne strane ne osjećam nijednog čovjeka, a i drugi kada ih pitate ´Imaš li protiv ijednog Bošnjaka ili muslimana nešto´, kažu da ´nemaju, ali njihova politika...´. Ili ´Imate li išta protiv Hrvata?´. ´Nemamo, ali njihova politika, o, to je opasno´. Vidim da je u tome problem. Imamo s jedne strane stanovništvo koje je potpuno duhovno unutar skoro jedne duše, a s druge strane imamo političke matrice koje nas tako lome da je to nevjerovatno", zaključuje fra Petar Matanović, te poručuje da je došlo vrijeme da se narodi pomire i da traže pravdu, ali ne u smislu likovanja i radovanja kada je neko osuđen, nego da presude budu pouka budućim generacijama kako se slično ne bi ponovilo, ali i onima koji su osuđeni da shvate gdje su pogriješili.
