15. TKT Fest: U potrazi za izgubljenim vrijednostima života

Kazalište Moruzgva iz Zagreba kroz predstavu "Kako život" propituje neka od uvijek zagonetnih, tajnovitiih i skrivenih pitanja sa kojima se susrećemo cijeli život: što je to u našim životima sa čime smo zadovoljni i što nas usrećuje, a što nas žalosti, ljuti i žulja, što nikako ne bi ponovili kada bi ga ponovno mogli proživjeti. Dramska je to pripovijest o malim, sitnim, neznatnim stvarima i pomacima u življenju, o propuštenim prilikama, greškama u koracima, bilo zbog toga što se nešto nismo ududili učiniti misleći da nismo dovoljno dobri ili nas je naprosto savladao strah pred preprekama koje su nam se učinili nepremostive. Ili, a što se najčešće dogadja, zakasnili smo na trenutak, bili smo naivni, ili nedovoljno uporni, ili jednostavno ne baš dorasli situaciji – a kada smo spoznali što je to, stvarno, trebalo učiniti, shvatili koliko je to jednostavno i izvodivo, već je bilo prekasno. Negdje u tim koordinatama kreću se junaci drame „ Kako život „ hrvatske dramske spisateljice Nine Mitrović ( Slavonski Brod 1978. ) u režiji Ivana Leo Leme i produkciji Moruzgve.

Tuzlarije

Nina Mitrović dobro je poznato ime hrvatskog dramskog pisma, izvodjena je na brojnim pozornicama, u regionu i šire, prevodjena na strane jezike, igrana takodjer vani, a ujedno je i autorica radio – drama i radio – dokumentaraca. U dramskom tekstu „ Kako život „ smješta protagoniste u dom za starije osobe, tu, okruženi vršnjacima, neometani od zbrke i buke vanjskog života, u smiraj svog životnog puta, mogu se još jednom osvrnuti na sve ono što su učinili u svojim životima – istina, sada je kasno da bi se ono što im se ne dopada ispravilo, ali se barem, konačno jednom, mogu suočiti sa istinama u koje, nekada, u mladosti, nisu željeli povjerovati. U programskoj knjižici predstave čitamo da su akteri predstave doista, jedno vrijeme, boravili u nekim od tih staračkih domova, prikupljali materijal za ovaj projekt neposredno od stanara i osoblja tih ustanova, i taj dokumentarni štih povremeno itekako izbija iz mnogih prizora i scena kazališnog uprizorenja njihovih stvarnih života. Posebno to vrijedi za britke, jasne, kratke i jezgrovite, tako životne replike koje čujemo sa pozornice i koje nas nepogrešivo uvode u dramske situacije koje ćemo odmah prepoznati kao život sam, kao nešto što se i nama dogodilo ili nam se dogadja, nešto što smo i sami željeli ili pokušali zaobići, izbaciti iz svojih života, ali nam tako nešto, gotovo nikada, nije polazilo za rukom, što smo najčešće opravdavali utjecajem i moći sudbine koja vlada negdje nad nama, nedokučiva, silna i neuhvatljiva.

Četiri su glavna lica u komadu, uz dva nevidljiva za koja doznajemo samo posredno, koja vode igru, izmedju kojih se sve uglavnom dogadja, oni su ti koji analiziraju i revidiraju svoje živote i saopćavaju nam spoznaje do kojih su došli upravo kroz te replike. „ Nemojte čekati zadnji čas da se pokrenete, biće vam žao „, čujemo odmah na početku ove 90.-minutne predstave, i nikako ne živjeti u strahu, jer „ vrijeme ode bez veze na ljutnju „, a i „ život prodje a da se ne okreneš! „ Nismo li i sami tisuću puta posegnuli za tim rečenicama, nismo li često i ami uvidjeli da „ nije grozno kad čovjek ostari, nego kada ostane sam, jer samoća je najgora.“ I to jeste dramska storija o samoći i depresiji, jer „ svi znamo da je samo jedan put iz ovoga i svi znamo kamo on vodi – na groblje „, ali je to i svojevrsna, poetska, oda i himna životu, o tomu da se ne treba predati i pomiriti sa tom naoko svemoćnom sudbinom. Jer i likovi u drami shvatiće da je trebalo djelovati na vrijeme, ma koliko se činilo da nije dobro vrijeme za to, jer savršenog momenta za nešto učiniti nema, to je samo tlapnja i izgovor da se ništa ne učini, taj čarobni, savršeni moment jednostavno ne postoji, njega odredjujemo mi sami, svojom voljom i svojim odabirom. A „ star si samo onda kada u to sam vjeruješ „ i smrti se ne treba bojati, a ako tamo gore, na tom mitskom mjestu prema kojem svi idemo, i ima nečega, ipak, poručuju junaci u predstavi „ Kako život „, mnogo je važnije ono što ima ovdje, dolje a ne gore, ono što se dogadja tu, oko nas, medju nama i u nama.

Režijski čista i jednostavna, školska predstava u dobrom smislu te riječi, koja prvenstveno počiva na glumi i medjuigri četiri lika. Topla i tako životna Mila Biserke Ipše, kao ona koja je predana ljubavi i zaljubljivanju cijelog svog života, tiha i samozatajna Suzana Ecije Ojdanić, u stalnom strahu od samoće, sve do konačne odluke kojom će to pobiti, vječna prznica, nezadovoljnik i galamdžija Branko, rola Vinka Kraljevića, životna i kao preslikana iz našeg svakidašnjeg iskustva i Siniša Popović, igra Kekeza, zavodnika i buntovnika koji će i u smrt otići onako kako sam želi, bez obzira na sve rane i pukotine vlastite intime, glumački je četverolist koji gradi predstavu i nenametljivo ali usrdno, te „ vječne, a tako obične istine „ od kojih se, htjeli mi to priznati li ne, dobrim dijelom sastoje i naši vlastiti životi, oživotvoruje na sceni.

Mladen Bićanić

TUZLARIJE - VIJESTI