Aleksander Mihajlovič ( 1947. Rostow, Sovjetski Savez ), poznatiji pod umjetničkim pseudonimom Galin, dobro je znano ime suvremene ruske drame druge polovine prošloga stoljeća. Dramom „ Retro „ iz 1979. počinje njegov nezadrživi uzlet na ruske i europske pozornice i uskoro postaje jedan od najizvodjenijih autora sa tih prostora, nastupajući ujedno u ulozi ne samo dramskog pisca nego i redatelja. Često ga opisuju kao autora suptilne ironije naklonjenog kritičkom humoru koji ne preza ni od satiričkih žaoka o društvu iz kojega potiče, ali junake svojih drama uvijek opisuje sa izraženom blagošću, toplinom i razumjevanjem za njihove postupke, oslonjen na velika imena ruske pozorišne literature, poput Čehova ili Gorkoga.
Sve te karakteristike njegova dramskog rukopisa lako je uočiti i u vrlo duhovito napisanoj komediji „ Sirena i Viktorija „ koja je u program 15. TKT Festa stigla iz Beograda, u režiji Radoslava Milenkovića i produkciji Dorćol Platza. Nastala prije ravno četiri desetljeća, ova drama uvodi nas u neke, neupućenom promatraču pomalo skrivene pore i tajne ruskog društva tog doba, sred novih društvenih previranja i kaosa koji nastaje prodorom novoga u stari, okoštali sovjetski sistem – ruši se sustav starih vrijednosti, nove se ne mogu uspostaviti preko noći, vodeća maksima i logika ponašanja postaje, kako će reći i akteri u predstavi: „ danas je dozvoljeno sve što nije zabranjeno, jer za novac se sve može dobiti. „
Radoslav Milenković, i sam po vokaciji glumac starog kova, nepresušne energije, moćnoga talenta i nesvakidašnjeg sluha za tanane valere i vibracije u gradjenju uloge, Galina izuzetno poznaje i cijeni kao čovjeka pozorišta – paralelno uz „ Sirenu i Viktoriju „ igra i u predstavi „ Lice „ u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Jelene Bogavac – itekako je svjestan njegova uvida u kretanja i tokove suvremenog ruskog društva, tako sličnih onomu što se dogadja kod nas, da je ponekada teško razlučiti kreću li se lica Galinova dramskog teksta ulicama Moskve ili nekog od naših gradova.
Aleksander Mihajlovič Galin u „ Sireni I Viktoriji „ poseže za jednim od temeljnih postulata dobre, vibrantne i žive komedije – nesporazumom, oko kojega se pletu sve niti i sva strujanja ove gotovo 9o – minutne kazališne pripovijesti. Netko nije onaj tko bi trebao biti, iz te zablude nastaje dramski narativ koji obuhvaća sva tri lica komedije – dvije mlade žene i jednog sredovječnog muškarca. Viktorija je, karijerno, vrlo uspješna mlada znanstvenica, doktorica filologije, no nesretna u ljubavnom životu, ostavljena od muža koji je vara koja je uvjerena da ljubav prolazi i da tu više nema utjehe – dok dolazak jednog stranca u njen život to ne preokrene. Sirena je tipični izdanak nove klase obogaćene preko noći, željela bi da sliči Madoni, nosi zlatne cipele sa visokom potpeticom i često citita svoje verzije misli iz Biblije ili narodne mudrosti, poput: „ Tko je bio niko i ništa postaće sve – nikada nemoj da žališ danas za onim što si jučer popio i ne ljuti Boga jer će doći dan kada ti neće ponuditi! „
Enigmatični muškarac za kojega se misli da je netko drugi dobar dio predstave, i na čemu se temelje svi komediografski obrati i situacije, ustvari je genijalni doktor nauka, Konstantin Nikolajevič, čovjek koji pručava scemir i nastanak zvijezda, a intimno takodjer poražen i nesretan.
To, da doktori nauka, poput Viktorije, sjajno je igra Milena Pavlović Čučilović, daju privatne satove stranog jezika tek ispiljenim bogatašicama, Tatjana Kecman izvrsna u roli Sirene, a da neki, u slobodno vrijeme šišaju pse, samo fox – terijere, kako bi se prehranili, Konstantina Nikolajeviča bravurozno donosi Radoslav Milenković, ona je satirička žaoka koja ovom komadu dodaje i tu notu, izdiže je iznad onoga što u sebi nosi samo komedija ili čak i tragikomedija. No, Galin se tim ne zadovoljava, on kreće i korak dalje, sve zaodijeva u neko simboličko, poetsko ruho, drama odjednom, nakon sat vremena provedenog u pijanstvu i prenemaganju da bi se otkrilo tko je tko u komadu, poprima neki sasvim drugi ton, preobražava se poput neuglednog kukca u prelijepog, čudesnog leptira, Milenković to sjajno inscenira. Trenutak je to kada Viktorija čita ulomak iz knjige – naučne studije Konstantina Nikolajeviča o svemiru koji glasi: „Ako se sav živi svet koji nas okružuje nalazi u neprekidnoj i žestokoj borbi – onda svet koji mi zbog nečega nazivamo neživim bratski deli sa nama svoju energiju i toplotu. Zvezde to čine od svog postanka i umiru zato što se daju bez ostatka. Da li je slučajno ili ne, ali čovjek je sačinjen od iste materije kao i zvezde. Ali ničeg sličnog nema zvezdi u sebičnoj težnji čovekovoj da samo crpi energiju, ali da je ne daje. Možda mu je zato teško da razume svet koji ne odgovara na njegova večita pitanja i zbog toga je tako strašna čovekova usamljenost u bezdušnom, krvavom, živom svetu. „
Pledoaje je to autorov i svih protagonista predstave „ Sirena i Viktorija „ za jedan humaniji i čovječniji pristup životu, ljudima koji nas okružuju, nije to više samo ironično – satirična kozerija o društvu u kojem jesmo i nama samima kakvi postojimo, apel je to za promjenom, nadahnjujuća pozorišna priča o nalaženju srodnih duša u svemiru.
Mladen Bićanić
