15. TKT Fest: Kazališni fenomen zvani Zijah Sokolović

"Nezaboravan je ostao nastup velikog zaljubljenika i podanika teatra, glumca, redatelja i nadasve učitelja što savršeno, do u tančine, poznaje brojne skrivene tajne tog pradavnog zanata i umjetnosti zvane gluma, Zijaha Sokolovića. Podučio nas je, ovaj put "Javnom glumačkom radionicom, što to kazalište može značiti u našim svakodnevnim životima, koje to uloge, a da ni sami nismo svjesni, stalno igramo da bismo opstali, da bi se dopali, da preživimo ili da lakše osvojimo neku poziciju u životu i društvu. Sokolović uranja u same korijene teatra, obrazlaže njegove osnove i temelje, objašnjava da gluma postoji sama za sebe u realnom životu, da je to proces koji traži da se emocija i misao, zajedno, vide, da se sve to dogadja u stvarnom življenju, ali i u teatru, koji jeste prvenstveno iluzija. I da u toj iluziji, pa logično tomu i u predstavi, ništa ne može biti loše! „

Tuzlarije

Tako sam o nastupu velikog glumca pisao prije dvije godine, nakon nastupa na 13. TeKaTe Festu, i teško da bih nešto trebao dodati nakon izvedbe njegove kultne monodrame „ Glumac je...Glumac je...Glumac...“ četvrt večeri ovogodišnjeg, jubilarnog, 15. TKT Festa, predstave što je maestralno izvodi već četiri desetljeća na brojnim pozornicama. Pozorište je prirodno okruženje glumca, njegov dom, krov pod kojim je ponikao, njegovo stanište, utočište i pribježište. „ Ukrali su nam snove. Sve ostalo je java. „, glasi jedan od aforizama satiričara Ivka Mihajlovića. Za tim snovima traga Zijah Sokolović, svjestan da jeste ogrezao u javu priklanja se iluziji teatra, maštovitim snovidjenjima što ih samo kazalište može otjelotvoriti, da bi ih pronašao i predao nama, koji smo se možda već predali, odustali od traganja. Antun Šoljan u pjesmi „ Rustichello „ takodjer priziva maštu, onu koju smo možda već napustili, u onom trenutku kada smo posustali u osvajanju slobode: „Mašta treba mrvu stvarnosti / da se raspali, a poslije gori sama / plameni jezik što slučajno izbije iz podzemlja zbilje / pa se rascvjeta u stratosferi mašte. „ Teatar Zijaha Sokolovića, bilo da je sam na sceni ili sred ansambl – predstave, bilo da glumi ili režira, uvijek je u potrazi za tim „ plamenim jezikom mašte „, poput feniksa uzdiže se iz pepela koji nastaje nakon što se plamen ugasi, preobražava se u tu mitsku, rajsku pticu slobode koja izlijeće iz svake dobre, nepatvorene i promišljene kazališne predstave. Njegov projekt „ Glumac je...Glumac je...Glumac...“ otvara teatru neslućene mogućnosti, otkriva zatamnjena mjesta i tajne glumačkog zanata, gotovo neprimjetno prekoračuje granice u osvajanju novih prostora i teritorija snova, iluzije i mašte: on je prije svega radost igre, sloboda izbora, mogućnost propitivanja vlastitih mogućnosti ali i sposobnosti, volje i želje publike da ga prati na tom putu punom neizvjesnosti. Jer to je kazalište koje ne preza od rušenja tabua, kršenja uobičajenih normi i pravila, teatar istine i pune odgovornosti za izgovorenu riječ – to je i krik očajnika, i radostan smijeh djeteta, u takvom teatru ništa osim predanosti i istrajnosti u svom poslu nije sveto, tu se gorčina, strah, tjeskoba, žal i žudnja, strepnja i čežnja, poetski vapaj i tragički naboj, apsurd i groteska, Shakespeare i Beckett, miješaju u istom kotlu.

Čitao sam sve o pozorištu i glumi. Gledao sam mnogo predstava. Mnogo. Slušao sam predavanja o temi pozorišta i glume. Negirao sam Stanislavskog. Volio Petera Brooka. Predavao sam na Bruckner univerzitetu glumu. Režirao sam predstave. Režirao sam predstave gdje sam i sam igrao! Igrao sam na njemačkom i slovenačkom jeziku. Igrao sam predstave i tužan i bolestan i umoran i odmoran i gladan, samo da dobijem odgovor: čime se ja to bavim? Jer ja sam jedan mali čovjek koji nastavlja tajnu glume kojom su se bavili milioni ljude prije mene. I ja imam istinsku obavezu prema tim dragim ljudima da tu tajnu pažljivo prenosim dalje. „ Tako je govorio Zijah Sokolović, takodjer prije dvije godine, u „ Oslobodjenju „ povodom premijere „ Divljeg mesa „ autora Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića u sarajevskom Narodnom pozorištu, gdje je igrao Klausa. A Klaus je: „ ne samo Europljanin, on je sam sebi i perverzija i nemoć i beskraj kapitala, on je nama prozor koji gleda u zid, on je nama droga, ali i naš optimizam i nada...“, kako ga sam karaktrerizira. Ta tako živa i oprečna proturječnost, taj sraz ambisa, ponora i mračnoga dna sa blještećim, svijetlim vrhuncima i visovima izmedju kojih balansiramo u našem trajanju, ono je što ga intrigira, provocira i nagoni da istraje u svom pozivu i poslanju glumca. „ Mi još dugo nećemo moći da dostignemo ono što imamo danas „ opominje nas jedan drugi satiričar, Zoran Rankić. Zijah Sokolović to je odavno znao, on je jedan od rijetkih koji je na vrijeme prešao na drugu obalu i sada nas doziva da mu se pridružimo i krenemo zajedno dalje – kazališna predstava „ Glumac je...Glumac je...Glumac...“ takav je jedan poziv kojim se ona tako fluidna i nedokučiva, a ipak tako bliska i opipljiva „ tajna glume „ prenosi svakome tko je iskreno želi spoznati i doživjeti.

Mladen Bićanić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI