15. TKT Fest: Kritika Mladena Bićanića za predstavu ˝Krtica Martin˝

Kaj me gledite, zurite u mene kak kokoš u zrnje, bi me kljucnuli ili ne bi...kak je život zasran...kaj ne, pa vi isto tako mislite, samo čkomite, čkomimo kak zadnje pizde...to ste vi, klimavci, pa čemu vam služe glave, za klimanje, kak pošemerene lutke, kak oni pesi u autima, samo klimate, klimate, klimate...“ Prve su to replike glavnog i jedinog glumca u monodrami „ Nori Krtica Martin „, igra ga strastveno i sa punom uživljenošću u sav čemer, jad i tugu, ali i odbljeske radosti i opijenosti životom Draško Zidar, glumac u Kazalištu Virovitica, koje je, uz koprivničko kazalište Oberon, produciralo ovu monodramu, autora i redatelja Damira Madjarića. To obraćanje glumca publici, taj prvi poziv na bunt, otpor i prestanak šutnje i pokornog slijeganja ramenima na sve ono što se dogadja oko nas, u svakodnevnom životu, prije svega kada je riječ o otjecaju politike i političara na našu svakodnevicu, jedna je od okosnica predstave, to je u samoj srži njena dramskog tkiva, ono će se ponoviti pred sam kraj izvedbe u silovitom finalu prije definitivnog sloma junaka ove pozorišne igre. Draško Zidar / Virovitica 1961. / igra u brojnim produkcijama širom Hrvatske, pojavljuje se na velikom i malom ekranu, i sam piše pjesme, priče, dramske tekstove. Damir Madjarić / Koprivnica 1959. / autor je više kazališnih komada, ujedno režira, komad je praizveden prije mjesec dana u Koprivnici, gdje je i ravnatelj Kazališta Oberon. U predstavi slušamo, povremeno, Gordanu Evačić, svira cimbule, tradicijski instrument koji tiho, samozatajno i nenametljivo prati dramski tok i predstavu u cjelini ispunjava nekom posebnom toplinom i nježnošću.

Tuzlarije

Nori Krtica Martin drama je jednog lika kroz koji se zrcali njegova osobna povijest, to je njegova životna ispovijest, njegovi snovi, čežnje i snatrenja, ludosti i bjesovi, očaj i gnjev zbog nepravde koju doživljava i kojoj je nemoćan oduprijeti se – a kada to učini, strada. Draško Zidar gotovo sat vremena sam je na sceni, pod punim osvjetljenjem, u papučama, na samom kraju saznaćemo da je na trenutak pobjegao iz ludnice, gdje ga, kao i u zatvor, često zatvaraju zbog njegovih ispada, pijanstava i tuče. Igra predano i uz potpuno poistovjećivanje sa likom što ga tumači, njegov Nori Martin jeste on sam, grub, neotesan i prost, ali i nježan i topao, osobito kada se prisjeća majke i svoje ljubavi Pepe. Sugestivno i plastično dočarava nam sliku svog zavičaja, sela u kojem je ponikao i živio, Gornjeg Brestja, lijepe vukojebine, kako je naziva, otkriva postupno mračne tajne svojih sunarodnjaka, seljaka sa kojima je u stalnoj zavadi, uglavnom zbog svoje ponekada nasilne prirode i fame zavodnika i neodoljivog švalera koja ga prati od mladih dana. Madjarić vrlo podrobno iznosi njegov background, obiteljske prilike, odnos sa ocem, grubijanom, siledžijom i nasilnikom, kojeg mrzi, i tihom i povučenom majkom koju je obožavao, Zidar ulozi u njihove likove i predočava nam ih glasom, pokretom, gestom. Jezik drame je kajkavski, jezik je to žitelja tog kraja, i Madjarić i Zidar vladaju njime besprijekorno.

Veliko finale nastaje u „ birtiji koja je bila zlokobno prazna, kak u vesternima „, tu se dogodio, kaže glavni junak, „ obračun kod O. Kaj Korala. „ Nori Krtica Martin tu će se sukobiti sa nekim zalutalim političarem, nezamjetnim kotačićem u vlasti koji, kao i svi njegova kova, imaju vrlo visoko mišljenje o sebi, on je ujedno i Saborski zastupnik i tu Martinu puca film, silovito ga napada, fizički i verbalno, iz njega odjednom pokulja sve ono godinama nataloženo, a neizgovoreno, to je krešendo silovitih, ubojitih žaoka upućenih društvu u kojem živi: „ Se imaš, niš ti ne fali, a narod hmire, narod ni u Saboru, narod nema aute, narod nema kartice, narod nema kantine, nema peneze za odvojeni život, nema dnevnice, narod nema kaj za žderati, samo kredite, jad i tugu...dok narod hmire vi se množite i kurvi politiki služite, ima vas kaj cuckov na svakom ćošku...“ I još jednom će se obratiti direktno gledateljima, pozvati ih da ga podrže, da se pobune, da nešto učine kako bi se to neizdrživo stanje i odnos vlasti i podanika promjenio: „ Najte biti dudeki, prosim vas lepo, najte samo klimati, zgrabite svakog političara i hitite im živo vapno da ne bi zasmrdeli naš lepi dopm, samo najte klimati, prosim vas, političari su fukare, nemaju srca, verujte mi...“

Izgovorivši to, povlači se u sebe, tiho, gotovo zavjerenički, još će nam poručiti: „ Moje živlenje ni bilo lepo, samo sam patil kak bogec bistrički...nema tu veselja, samo jad i muka...“ I nakon toga izvešće svoju posljednju noriju – objesiti se na sceni.

Mladen Bićanić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI