Posljednja od ukupno četiri monodrame u programu 15. TKT Festa na pozornicu Teatra Kabare Tuzla iznijela je fragmente romana „ Proljeća Ivana Galeba „Vladana Desnice / 1905 – 1967 / u izboru, adaptaciji, dramatizaciji i režiji Juraja Arasa a u produkciji Teatra VeRRdi iz Zadra, rodnog mjesta tog danas već gotovo zaboravljenog pisca, izuzetnog stilista, erudita, majstora kratke forme. Aras ujedno i nosi predstavu, on je glavni interpret Desnice i njegova junaka Ivana Galeba, na njemu sve počiva, od igre do inscenacije i time, ujedno, Teatar Kabare Tuzla daje svoj skromni obol obilježavanju 50. – obljetnice smrti autora. „ Moja identifikacija s „ Proljećima...“ utemeljena je u mom biću i taj put igre promišljanja intimne i društvene stvarnosti, velikih tema ili nevažnih detalja sigurno je utočište i najbolja obrana od „ zala i sviju nereda „ koji smrtnika čine još smrtnijim tjerajući ga da se troši u konfrontaciji s „ realnim sektorom „. Tako Aras sublimira razloge vlastitog bavljenja i opsjednutosti svojim sunarodnikom i otkriva nam mogući odgovor na pitanje svih pitanja: zašto baš Desnica?
Na samom početku predstave postaviće nekoliko premisa oko kojih će isplesti kazališno ruho kojim će odjenuti odabrane stranice Desničinog romana. „ Htio sam da ispričam nešto kao moj život ili moje djetinjstvo, a ispao više kao neki irealni dnevnik, ne znam sam da li dnevmik nekadašnjih dana ili ovih sadašnjih ili nekih trećih, nepostojećih dana koji vise van vremena. Uglavnom, jedan neosmišljeni životopis. „ I tako se, ujedno, odmah legitimira kao pripovjedač, ono što će nam u idućih 70 minuta ponuditi trebala bi, dakle, biti jedna prije svega pripovijest, vrlo sugestivno dramski ispripovijedana. No ovaj uvod ocrtava i granice njegova poduhvata i iskoraka u monodramu kojom bi da nas zavede: njenim sadržajem, prije svega, ali i nižući pitanja o smislu i nužnosti postojanja, o paradoksima koji se u ovladavanju tim procesima neminovno pojavljuju, iskaču nekontrolirano na svakom koraku tog puta u neizvjesno. Na tom maglovitom putovanju unutar sebe, kroz taj introspektivni putopis vlastitim snovima, čežnjama i bludnjama, Desnica će nanizati brojne teme, proturječne i suprotstive samima sebi, na granici fantastike i onostranog, paradoksa i apsurda. Meritorno, uz povremenu dozu ironije, progovoriće o nepodnošljivoj a žudjenoj samoći u našim životima, o djetinjstvu, mladosti i starosti, zdravlju i bolesti, umjetnosti i položaju umjetnika, prazninama koje nastaju smrću dragih, bliskih bića, o voljama, željama i razočaranjima u življenju, uspjesima i neuspjesima koji krunišu ta ista življenja, o lažima i istinama sa kojima se susrećemo ili ih sami stvaramo. Naravno, i o smrti, toj temi nad temama, epicentru i težištu u predstavi kojom se Aras suvereno kreće, ulazeći i najskrovitije nutrine našeg doživljaja svijeta iznoseći ga pod svjetla reflektora. On je glumac ali i lutkar, on se glasom udvaja i njime portretira lica koja igra, lutka mu je drugi Ja na sceni, njegova dvostrukost i neki, zagubljeni i iznenadno ponovo pronadjeni dvojnik, novi identitet, nova stvarnost.
„
Jedina istina koja nikada ne stari, koja se ne otrcava i koja ne gubi svoju snagu i aktuelnost, to je smrt! Ali što da se gradi na toj istini? „, reći će. I odmah potom slijedi raščlanjenje ove teme, tog golemog bezdana pitanja bez odgovora: „ Nema beznačajnih smrti. Svaka je smrt jedan sveopći dogadjaj, svačiji dogadjaj, jedan mali kataklizam. Jedna crna rupa bez dna u tijelu kosmosa. Smrt iskupljuje svaki život, ona je jedina u životu što nam se stvarno dogadja...“ I tu prestaje, ili počinje, svaka zapitanost, u područjima smo van granica i obzora.
Desnica će često posegnuti za aforizmom, poput iskaza kao što je: „ Obmanjivanje sredstvom istine nesravnjivo je podlije nego obmanjivanje sredstvom laži „, ili „ Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo, a da bi mu trebalo fabulirati „, to su ti iznenadni upadi njegova junaka Ivana Galeba u stvarnost, u svijet u kojem živimo, Aras ne preza od toga da nam prezentira i taj segment njegova romanesknog i često izrazito esejističkog literarnog štiva. Dodirnuće, na trenutak, i prirodu kazališne umjetnosti tvrdnjom : „ Predstava nije sušta realnost ali nije ni puka proizvoljnost „ i ponovno uploviti u to nepregledno more dvojbi, suprotnosti, protivurječnosti i paradoksa na kojima ova mudra i dobrodošla teatralizacija tog Desničinog djela počiva, a završava smirenom rezignacijom: „ Na koncu svih staza stoji šutnja i mir sa svime...“
Mladen Bićanić
