U četvrtak, 18. maja sa početkom u 19 sati u Narodnom pozorištu Tuzla, u organizaciji Fondacije Istina Pravda Pomirenje i sponzorsku podršku Mesne industrije MENPROM, biće predstavljena knjiga "Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995. godine – političko natjecanje i građanska alternativa" Ioanisa Armakolasa.
Riječ je doktoratu kojeg je, analizirajući tuzlanski građanski otpor, Ioanis Armakolas odbranio na svjetski prestižnom Univerzitetu Kembridž. Najavljujući ovaj prvorazredni kulturni događaj Tuzlarije donose odlomak iz ove knjige posvećan stradanju na Kapiji
Masakr na Kapiji
Dana 25. maja 1995. godine artiljerijska granata lansirana sa srpskih položaja na planini Ozren u blizini susjednog Lukavca pala je na glavni trg u pješačkoj zoni, u centru Tuzle. Ulica puna kafića i drugih radnji bila je - kao što je to i danas - popularno šetalište građana, i trg je bio pun mladih koji su se kretali uz i niz šetalište. Eksplozija je ubila 74 ljudi. Više od 124 ljudi je ranjeno. Velika većina žrtava bili su tinejdžeri i mladi u 20-im godinama života. Najmlađa žrtva bilo je dijete od dvije godine. Sudeći po njihovim imenima, većina žrtava je bilo bošnjačkog porijekla, ali i neki Srbi i Hrvati su takođe bili ubijeni.1 Sahrana žrtava, po nalogu općinske vlasti i usljed straha od daljih artiljerijskih napada, održana je usred noći i bez ikog prisutnog, osim obitelji stradalih. Većina žrtava sahranjena je zajedno na jednoj lokaciji na brežuljku s pogledom na centar grada. Ta lokacija je danas dio kompleksa „Slana Banja" koji sadrži spomenike civilnim i vojnim žrtvama iz partizanske borbe i nedavnog rata, Kuću mira, šetalište i sportske objekte.
Teško je i naslutiti ljudsku bol i nesigurnost u danima nakon masakra na Kapiji, čak i nakon prisustvovanja komemoraciji na 25. maj, i intenzivnih razgovora sa stanovnicima Tuzle. Jedan izvor je opisao atmosferu u gradu nakon masakra kao takvu u kojoj su danima svi izgledali kao da su „mjesečarili". Čak i u tom teškom trenutku radikalne snage nisu uspjele da odnesu prevagu. Nekoliko dana nakon masakra, na mjestu tragedije osvanuli su grafiti sa riječima „Srbe na vrbe", što je bio otvoreni poziv za nasilje nad lokalnim Srbima. Ostali antisrpski grafiti mogli su se takođe vidjeti i društveni pritisak ponovo je uzeo maha. Umjesto da se prepuste nacionalističkom zamahu, građanske snage suočile su se sa nacionalistima. FGT je javno osudio grafite, žaleći se na činjenicu da ih općinska vlast nije uklonila i tražili da to odmah učine; isto je učinila i nenacionalistička štampa.
U stvari, lokalna zajednica je bila manje šokirana „četničkim agresorom", sa čijim praksama su do tada bili dobro upoznati. Umjesto toga, bili su zatečeni reakcijama radikalnih nacionalista, što je potvrdilo njihovu beskompromisnu umjerenost i građanski etos grada. Gradonačelnik Bešlagić predložio je ukop svih žrtava zajedno, osim onih čije su obitelji željele drugačije. Zmaj je predvodio negativne reakcije na Bešlagićevu inicijativu, tražeći odvojene grobnice i sahrane prema etničkoj pripadnosti/religiji žrtava. Kada je Bešlagić uspio nastaviti sa planom, radikali su dobili najveću moguću afirmaciju svojih stavova - reis-ul-ulema Mustafa efendija Cerić, čelnik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, zabranio je svim imamima da klanjaju dženazu na zajedničkom mjestu ukopa. Tuzlanski imam Muhamed efendija Lugavić, marginaliziran od strane islamske vjerske strukture zbog umjerenih stavova i često smatran „crvenim imamom", odstupio je od Cerićevog naloga i obavio dženazu. Guverner Tuzlanskog kantona iz redova SDA odbio je da učestvuje i, prema izvještajima, radikali su čak i nipodaštavali žrtve rekavši da je veliki skup mladih značio da su oni vjerovatno slavili Dan socijalističke omladine i Titov rođendan, koji je tradicionalno bio obilježavan 25. maja. Bešlagićeva inicijativa za sahranu kao i cjelokupne komemorativne aktivnosti nastavljeni su biti osuđivani dugo nakon inicijalne kontroverze. Prema Džemaludinu Latiću, poslijeratna komemoracija tragedije na Kapiji promovirala je idolopoklonstvo i time vodi Bošnjački narod u „političko ropstvo i kulturnu nemoć". Komemoracije u Tuzli poput „paljenje svijeća, posmrtni marševi i glumačko cmizdrenje uz patetične stihove, na godišnjicu masakra u Tuzli, duhovno je nasilje koje porađa ropstvo i eliminiše kulturni rast [Bošnjaka] ."
Masakr na Kapiji nije bio samo jedan od najgorih pojedinačnih zločina za vrijeme rata u Bosni; to je bio i zločin koji je utjecao na lokalnu zajednicu u Tuzli više nego bilo koji drugi događaj za vrijeme bosanske tragedije. Broj žrtava, činjenica da su gotovo sve bili mladi, i okolnosti njihove smrti - sve je to doprinijelo očaju lokalne zajednice i svakog stanovnika Tuzle. Civiliziran način na koji je lokalna zajednica, njeni akteri civilnog društva, kao i njen politički vrh odgovorio na masakr, bio je krajnji dokaz građanskog etosa koji je razvijen u gradu u vrijeme teškog ratnog perioda. Ovaj etos je vrlo dobro prikazan svake godine prilikom komemoracije žrtava masakra na Kapiji. Da su sjećanja na taj zločin direktno povezana sa identitetom i građanskim etosom lokalne zajednice lako je razumljivo čak i izvana kada se posjeti Tuzla 25. maja svake godine. Prisutna je duboka tuga, rasprostranjena žalost koja se osjeća na ulicama i u kafićima. Hiljade običnih ljudi Tuzle posjeti spomen-mjesto žrtava kako bi položili vijence. Komemorativnom događaju prisustvuje više hiljada ljudi, što je u oštrom kontrastu sa drugim datumima službenog ratnog sjećanja, kojima prisustvuje tek nekoliko desetina ljudi. Ovaj događaj, a ne sami početak rata, zapravo je zaista obilježen od strane običnih ljudi. Autor ove knjige, tokom posjete Tuzli prilikom obilježavanja masakra na Kapiji 2003. te 2004. godine, primijetio je da su klubovi po gradu bili zatvoreni kao i da su kafići i radio stanice izbjegavali puštanje vesele i glasne muzike. Mnogi Tuzlaci su tvrdili da je masakr na Kapiji bio najvažniji događaj u ratu. I mnogi ističu važnost koju događaj ima za lokalni građanski identitet i porede ga sa onim što vide kao slabu komemoraciju civilnih žrtava u Sarajevu; kao što je jedan informant rekao, „Tuzla zna kako da se sjeća svojih civilnih žrtava."
