Snovi tuzlanskog mladića 18 - godišnjeg Adnana Pirića su ugašeni dvadesetpete majske noći. Reći će vam kako je, poput svakog sportiste, maštao o velikim utakmicama, o ponosu i slavi u dresovima Reprezentacije i voljenog kluba. Trebao je biti budućnost tuzlanskog i bh. rukometa...
No, u noći kada je nastala najveća tuzlanska rana, Adnanove želje, baš kao i želje i snovi stotina Tuzlanki i Tuzlaka, zauvijek su nestali. Od 25. maja Adnan više nikada nije stao među stative u tuzlanskom Mejdanu.
A te najteže noći u historiji grada soli, kada su zločinci ispalili granatu na omiljeno šetalište Korzo, neizvjesnost, strah i nevjerica se uvukla u domove hiljada Tuzlaka. I Pirići su proveli jednu od najtežih noći u svom životu.
Znali su da je Adnan igrao utakmicu u Mejdanu, i da je nakon toga sa prijateljima otišao na Korzo.
- Tada sam branio za jedan lokalni klub. Pobijedili smo i krenuo sam u grad s prijateljem Nenadom Markovićem da proslavimo pobjedu. Došli smo pred Kapiju i stali da se pozdravimo s Asimom, Kinđetom i Azurom. Bilo je na stotine mladih oko nas... Odjednom bljesak i snažna eksplozija - prisjeća se Adnan za Tuzlarije.
Uslijedio je šok i haos. Tek nakon dolaska na Gradinu bio je svjestan šta se dogodilo. Vidio je da je teško ranjen u lijevu nogu.
- Osjećao sam strahovite bolove. Kroz glavu mi je u tim momentima prolazilo da li ću preživjeti, šta se dogodilo sa mojim prijateljima. Dva sata sam čekao da dođem na red za operaciju, jer su ranjeni i poginuli bili na sve strane. Bio je opšti haos u bolnici – govori nam Adnan.
Nakon teške noći, došlo je još teže jutro. Jutro u kojem je shvatio da su njegovi sportski snovi zauvijek ugašeni. Kada se probudio, Adnan je vidio da mu je amputirana lijeva potkoljenica.
- Osjećaji su bili pomiješani, bio sam sretan što sam ostao živ, a s druge strane, izgubio sam dio tijela, svi moji snovi o igranju rukometa su srušeni - ispričao nam je Adnan.
Adnan, Senad i Asim, bolnica Gradina 1995.godine
Tog jutra se nije bio ni oporavio od saznanja da je izgubio nogu, a već su pristizale druge strašne vijesti. Bili su mu to najteži dani u životu. Plakao je.
- Tada sam saznao da je moj najbolji prijatelj Nenad Marković preminuo od posljedica ranjavanja na Kapiji, kao i Azur Jogunčić i Adnan Hujdurović (Kinđe) sa kojima smo Nenad i ja stojali na Kapiji. Asim Hadžiselimović je uspio da preživi, ali je teško ranjen - kaže Adnan.
Adnan i Suzana, bolnica Gradina 1995.godine
Njegov amidžić Senad se prisjeća da je porodica, nakon neprospavane noći, tek u jutarnjim satima saznala njegovu sudbinu. Počeli su da zvone telefoni. Ljudi su pitali: jesu li tvoji kod kuće, jesi li bio u gradu, jesi li dobro, govori nam Senad.
Nekoliko sati nakon eksplozije, dodaje on, od strine je saznao da Adnan nije došao kući. Ujutro im je na vrata pokucao Adnanov brat Jasmin.
- Prvo je došao kod nas da nam saopšti šta se dogodilo. Bio je uplakan i izgubljen. Rekao nam je da je Adnan teško ranjen - prisjeća se Senad.
Narednog dana Pirići su otišli u bolnicu, iako su i tog dana na Tuzlu padale agresorske granate.
- To su zaista scene koje se ne mogu zaboraviti. Stotine je ljudi u bolnici, svako nekoga traži, ispituje...Drago nam je da je Adnan preživio, ali ostaje vječna bol za izgubljenom mladošću, govori Senad.
Adnan je mjesec dana proveo u tuzlanskoj bolnici, nakon čega je evakuisan u Norvešku na liječenje, gdje je ostao pet mjeseci i gdje mu je uspješno ugrađena proteza.
S.P.
