16.06.2017. u 11:40 Broj citanja: 6641 Korajci obilježili 25 godina od početka korajske tragedije
Navršilo se 25 godina od kako su jedan narod i jedna čaršija trebali nestati. Jučerašnji dan, 15 juni, dan koji će Korajci pamtiti do vijeka. Dan kada su jedni običaji trebali nestati samo zato što su drugačiji.
15.juna 1992 godine MZ Koraj je zaprimila ultimatum od tadašnjih vlasti opštine Lopare i ujedno najavili da se Koraju i njegovim mještanima priprema najcrnji scenario koji se kroz bogatu historiju Koraja ponavlja već nekoliko puta. Ovog datuma (15.juna 1992 godine) u 15,05 sati napadnut je Koraj iz svih pravaca iz svih raspoloživih oruđa i oružja sa kojim je raspolagala tadašnja JNA odnosno vojne i paravojne formacije koja je naoružavala JNA. Pored činjenice da je tadašnji Krizni štab mjesne zajednice Koraj, zagovarao mirno razrješenje novonastale situacije i prihvatio sve uslove koje su pred njih postavljale tadašnje vlasti opštine Lopare, scenario koji je bio primjenjivan u mnogim mjestima širom BiH-a, izgleda morao se primjeniti i na Koraj, a to je uništiti i popaliti sve sto je bosnjačko, opljačkati i uz prijetnju i upotrebu vojne sile raseliti stanovništvo.
Poučeni iskustvom iz ne tako davne historije, najveći broj stanovnika MZ Koraj nije prihvatio scenario tadašnjih vlasti, pa su odmah poslije ultimatuma, uputili se u pravcu Čelića. Svi oni koji nisu uspjeli otići u tom pravcu, doživjeli su golgotu na svoj način. Tih dana u Koraju su vršene doslovno prave hajke na preostalo stanovništvo. Isti su skupljani u grupe i upućivani iznad Koraja na prostor MZ Milino Selo, odnosno mjesto poznatije kao Babajača.Odatle su prevezeni na prostor opštine Ugljevik, gdje su po njihovom nahođenju odvajani muškarci, žene i djeca.Veliki dio muškaraca /njih 120 registrovanih/ među kojima se nalazio i određeni dio vojno nesposobnih su odvedeni u zloglasni logor Batković, a žene i djeca su sa autobusima upućivani u pravcu Tuzle, Teočaka ili Bijeljine.
Uporedo sa ovim aktivnostima tadašnja vlast opštine Lopare dozvoljava nezapamćenu pljačku materijalnih dobara koje su mještani Koraja mukotrpno stvarali i nabavljali. Izgleda da je to bila nagrada pojedincima i grupama za dobro odrađen posao. Šteta koja je učinjena procjenjuje se na preko 200 miliona maraka. U vrlo kratkom periodu poslije 15. juna 1992. godine, ubijeno je 56 civila uglavnom starije životne dobi, koji takvi nisu mogli predstavljati nikome nikakvu prijetnju. I pored toga što je od tog zločina prošlo 25 godina, niko od aktera, niti od bivše vlasti nije odgovarao za zločine.
Da su Korajci vjerovali svojim komšijama i prijateljima govori i priča koju nam je ispričala Aida Karamović. Korajski dani tragedije ostali su joj u vrlo ružnom sjećanju. Njen otac, Karamović Mevludin Zliko,vjerovao je svojim komšijama i ostao u Koraju i nakon 15. juna. Smatrao je da mu ne mogu ništa loše uraditi oni sa kojima je do jučer kahvu ispijao. Nažalost, nije bio upravu. Priča nam Aida, koja je tada imala samo 4 godine, da su 24.juna krenuli iz Koraja ka Puškovcu na nagovor komšija Srba koji su tada već uveliko uništavali Koraj. I samo što su stigli, na izlazu iz kamp kućice, dojučerašnji prijatelj njenog oca usmrtio ga je rafalom iz puške. Metak koji je bio namijenjen za njenu majku, samo ju je ranio. Na očigled mnogih drugih koji su tu bili prisutni i za koje Aida kaže da su stranci sa tenkovima, mala djevojčica je ostala bez svoga babe. Tada su joj se u glavu urezale slike koje i danas dan ne blijede. Nakon tog nemilog događaja, ista grupa četnika, Aidu prevozi u Teočak a njenu ranjenu majku u bolnicu. Aida je danas uspješna žena i zna da bi njen babo bio ponosan na nju.
U Koraj još nije otišla, 25 godina nakon što je izašla iz njega. Babinog lika se ne može sjetiti ali ružni prizori koje je doživjela 24 .juna u Koraju i danas dan ne izlaze joj iz glave.
Korajci svake godine 15.junakolona 1 na prigodan način se prisjećaju svojih žrtava i proživljenih trenutaka. Ove godine mjesna zajednica Koraj kao nosilac aktivnosti oko obilježavanja dana korajske tragedije, uz pomoć dobrih ljudi, privrednika a i fizičkih lica u korajskom domu, napravila je Spomen sobu sa slikama civilnih žrtava rata, koja će ostati u emanet generacijama koje dolaze.
"Apelujemo na sve one koji imaju bilo kakve informacije o mogućim grobnicama našim sumještana da nas obavijeste, kako bi mogli u skladu sa našim običajima, dženazu im klanjati. Kako bi mogli na jednom mjestu sakupiti sve žrtve korajske tragedije, spomenike im dići i u svako doba Fatihu proučiti. Ne tražimo puno. Znamo da moramo nastaviti dalje živjeti i okrenuti se suživotu no, nema iskrenog suživota dok ne saznamo gdje su tijela naših civila i dok im dostojno dženazu ne obavimo, jer to nam je dužnost, i sa božije i sa ljudske strane. Dok ne pronađemo njihova tijela, a tražit ćemo ih, i naći ćemo ih………
Odgovorne za ove zločine ako ne stigne ovosvjetska kazna, stići će ona prava. Božija. Božiji mlin sporo melje, ali mu nijedno zrno ne promakne,“ riječi su Korajaca.
Ove godine otkriven je i spomenik na mjestu stradanja Korajca Damira Konjića koji je imao samo 9 godina kada je nastradao.
15:05 h, simboličnim puštanjem „Sirene“ Korajci su i ove godine krenuli putem spasa ka Čeliću a po povratku u Koraj organizovan je i zajednički iftar za sve učesnike.
