Preporuka za čitanje: Priče Ive Andrića tematski raspoređene u devet knjiga

Prije šest godina (2011.) na razne načine obilježeno je pedeset godina od uručenja Nobelove nagrade Ivi Andriću. Izdavačka kuća Laguna, te Grafički atelje Dereta (Beograd), izdali su Andrićeve pripovjetke tematski raspoređene.

Tuzlarije

Laguna je izdala pet knjiga, "Beogradske priče", "Priče o osebenjacima i malim ljudima", "Sarajevske priče", "Priče o moru" i "Priče o selu". Dereta je izdala "Fratarske priče", "Priče o gradovima", "Ženske priče" i "Priče o djeci".

U ovih devet knjiga sabrane su najbolje pripovjetke Ive Andrića. Svaka od njih sadrži niz priča u kojima se vidi ljepota Andrićevog pisanja.

Iz brojnih Andrićevih opisa jasno je da je imao vrlo dobru moć zapažanja i zanimanje za mnoge teme. Putovao je i živio u raznim gradovima kao student i posebno kao diplomata. Osim želje da što bolje upozna gradove u kojima je živio te je obilazio biblioteke, čitao i učio, volio je posjetiti mala mjesta, zalaziti u sokake i mahale. U njegovim pričama osjeti se s kojom pažnjom je posmatrao i analizirao ono što vidi, a poslije o tome pisao.

Roditelji Ive Andrića bili su Sarajlije, Andrić (1892- 1975) je sasvim slučajno rođen u Trvaniku za vrijeme boravka njegove majke Katarine kod rodbine. Njegov otac Antun umro je kada su Andriću bile dvije godine. Suočena sa teškom situacijom majka ga šalje kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovića u Višegrad. U Višegradu je završio osnovnu školu, a zatim se vraća majci u Sarajevo. Za vrijeme Andrićevih gimnazijskih dana živjeli su na Bistriku. Zahvaljujući stipendiji hrvatskog kulturno – prosvjetnog društva "Napredak" započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Godinu poslije (1913) prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz historije, filozofije i književnosti, a zatim nastavlja studije u Krakovu gdje uči poljski jezik i upoznaje kulturu.

Radio je u Beogradu, Bukureštu, Gracu (gdje je 1924. i doktorirao), kao dipolomata boravio je u Marseju, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu. Za života je dobio brojne nagrade i priznanja, a najznačajnija je Nobelova nagrada koju je dobio 1961. godine. Iako su i prije Nobelove nagrade njegova djela prevođena na više stranih jezika, nakon 1961. godine njegove su knjige prevedene na preko trideset jezika, a Andrić dobija razne pozive te boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj i Egiptu.

Ovo su samo crtice iz njegove bogate biografije, koje pokazuju kakav je intelektualac i veliki pisac Andrić bio.

Tuzlarije

Zanimljivo je da je cjelokupan iznos Nobelove nagrade poklonio bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. U vremenu u kojem živimo, kada je postalo vrlo važno dijeliti ljude po vjeri i naciji, uz Andrićevo ime često dodaju srpski ili hrvatski ali po mjestu rođenja riječ je o bh. piscu. Najtačnije je da je Andrić bio pisac, ne samo ovog regiona nego puno više, previše velik da ga vežu za mjesto. Andrića, kao i druge, treba posmatrati u kontekstu vremena u kojem je živio i radio.

U njegovim knjigama toliko je Bosne i Hercegovine da ne čudi što je na pitanje da li se sjeća Sarajeva odgovorio:

"Sarajeva i Bosne se ne sjećam jer ih nikada nisam ni zaboravio, oni stoje trajni i stvarni preda mnom, neizmijenjeni i živi, jer ne podliježu ni sili zaborava ni magiji sjećanja, jer sam ih uvijek nosio u sebi, jer nikada nisam ni prestajao da živim u njima.(...) Vidim jednu po jednu godinu i decenije svog života, ali ne vidim ni jednog trena koji nevidljivo, a čvrsto ne bi bio vezan za Bosnu".

Tuzlarije

Iz priče Zlostavljanje – knjiga Priče o osebenjacima i malim ljudima

"Sve je kod njega bilo savršeno osim njegovog spoljnog izgleda. Ni u koljevci nije bio lijep, a docnije život ga je dotjerivao na čudan kalup. Upravo, on je bio savršen tip ružnog čovjeka. Na tankim i kratkim nogama – snažan trup i dugačke ruke, a na isto tako tankom i nevidljivom vratu velika glava, zaturena i utonula među ramenima. Poznat vam je taj primjerak čovjeka za kog se ne može kazati da je grbav, ali kod njega ima neka greška u odnosu između glave, kičme i trupa, tako da izgledom i držanjem ostavlja utisak grbavog čovjeka. Sa godinama se ugojio i popunio, ali su mu noge i lice ostali i dalje mršavi. Na licu je gazda Andrija imao jake i podsječene brkove, koji su samo djelimično krili velika usta sa kvarnim zubima u donjoj vilici a sa suviše bijelim i pravilnim, ali vještačkim u gornjoj. "

Iz priče Kosa – knjiga Priče o selu

"Seljak čuči, vadi jednu po jednu, zagleda joj krivinu, boju i sjaj, opipava prstom rez, hvata je objema rukama, prinosi obrazu kao pušku i gleda niz oštricu, kao da nišani. Pljucka na čelik, liže ga i trlja. Pored njega stoji šegrt, sitan i krezub, a očice mu već igraju, lukavo i nedjetinjski.
Kad izabere i odvoji dvije – tri najbolje, seljak izlazi s njima napolje i tu stane da kucka svakom kosom o kameni dućanski prag, jednom po jednom. Šegrt je pošao za njim i ne skida pogled s kosa, a on bi dao mnogo da se može osloboditi tog vižleta i ostati nasamo sa kosom koju ispituje, tako bi joj čini mu se, lakše otkrio nedostatke."

Iz priče Na obali – knjiga Priče o djeci

"Ta kućica je nasljeđena od majčinog djeda, ali kao što se nasljeđuje bolest. Nikad nije bila svijetla ni zdrava ni čvrsta ni lijepa. Sad je oronula, postiđena, pitisnuta novim, savremenim zgradama, kakvih nije bilo prije samdeset godina kad je ona zidana. Istina, majka se muči oko održavanja i čišćenja te kućice, kao što su se žene u dva ranija naraštaja mučile. Dvorište je zasađeno cvijećem bez mnogo reda i bogatog izbora, sirotinjski. (...) Radosti tu nema, ni pokreta ni novine, a život bez toga i nije život, nego golo postojanje, robovanje životu. Kako je sa kućom tako je i sa hranom i odijelom. To malo hrane teško se nabalja, škrto dijeli, manijački štedi i čuva i, na kraju, održava samo dah u čovjeku ali ne daje ni snage ni radosti. On to zna najbolje, jer već godinama, otkako odlazi u Sarajevo na školu, pravi poređenja od kojih strada njegova naivna mladićka sujeta i raste želja za bogatijim oblikom, ljepšom bojom i boljom kakvoćom."

Iz priče Anikina vremena – knjiga Ženske priče

"Tako je njegova odvratnost prema ljudima rasla, taložila se u njemu i, kao skrivena gorčina, trovala ga nerazumljivom i nesvjesnom ali stvarnom mržnjom čiji se krug sve više širio. To je bio tajni život popa Vujadina. Mrzio je samog sebe i svoje muke, muke samačkog života udovca popa. Jer, bilo je dana kada je, onako ozbiljan i prosijed, po čitav sat stajao skriven u sjenci pored prozora i vrebao da vidi seoske žene kako prelaze na rijeku da ispiraju rublje. A kad bi ih dočekao i vidjeo kako zamiču za vrbak, okrenuo bi se s gnušanjem u neprovjetrenu polupraznu sobu i nazivao ih glasno najpogrdnijim riječima."

Iz priče San i java pod Grabićem - knjiga Priče o selu

"Žena mu boluje od nepoznate i teške bolesti, i to odavno, a sad je već tako da nikad nije siguran da li će je na povratku živu zateći. Dan i noć ona puni kuću svojim tihim jaukanjem, od tog jauka i čovjeku kao što je on život postaje težak, a njoj nije ništa bolje.
Nebitnica je došla, pa eto - misli Vitomir, a ona ne umire. Nekakva tvrda života se desila. Sasvim se pokvarila žena. Ne može sama ni fildžan vode da ustima prinese, a nalazi snage da jauče. Trošak je to i muka, sa bolesnikom, a bez žene u kući".

Navedene izdavačke kuće uradile su odličan posao jer su tematski podijeljene priče pristupačnije i jednostvanije za čitanje. U devet knjiga (koje se pojedinačno prodaju) niz je vrlo lijepih priča koje svakako vrijedi pročitati.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI