Ismet Prcić "Krhotine", jedna od sto najboljih knjiga 2011. godine (New York Times), piše na koricima prve knjige Tuzlaka Ismeta Prcića.
Na vrlo zanimljiv način je napisana, teško je razlučiti šta je autobiografsko, šta fikcija, koja imena i događaji su stvarni, koji izmišljeni.
Knjiga je vjerovatno posebno zanimljiva onima koji su generacijski blizu Ismetu Prciću koji je rođen 1977. godine, jer spominje raju iz škole, društvo, a puno je dijelova u kojima spominje rodbinu. Prcić ne štedi nikoga i ne uljepšava ništa, naprotiv, ogolio je porodice roditelja, posebno očevu. Kao da se u knjizi i s knjigom obračunava, traži, ispituje.
Vrijeme odrastanja u najboljim okolnostima nije jednostvano ni lako, a ovdje je priča o jednoj generaciji čije je odrastanje obilježio rat i kod mnogih ostavio neizbrisiv trag.
Tu su i brojna ratna sjećanja, priča o granatiranju Tuzle i svemu što se preživljavalo. U knjizi su dva lika, Ismet i Mustafa. Radnja se dešava i u Tuzli i u Americi. Sastavni dio su, uklopljena u radnju, pisma majci. Tjeskobe, anksionznosti, depresije, surovosti, ljubavi, težnje, nade, svega ima u knjizi "Krhotine" koja je dobila brojne pozitivne književne kritike. Koliko se sve dopalo rodbini i prijateljima Prcića, oni znaju.
Dijelovi iz knjige:
 Prcić |
(...) Krenuo sam u prvi razred sa šest godina i budući da su moji roditelji radili – a bio red na mog brata da bude kod djeda i nane - to znači da sam ja sa šest postao jedno od one djece koja vazda oko vrata nose ključ. To sam u isto vrijeme i volio i mrzio. Sviđalo mi se što mogu spavati do mile volje, gledati TV po čitav dan i "čitati" sve knjige iz mamine biblioteke (one medicinske sa slikama golih ljudi su mi bile glavno štivo. (...)
(...) Do početka trećeg tromesječja sam nakupio obilje kečeva, uhvatio me kako varam na kontrolnom (uz pomoć papirića s formulama koje sam zalijepio na drugu stranu linijara) te me poslao direktoru. Direktor, kojeg smo zvali Horoz, jer je imao komad kože koja je visila povezujući vrh brade s mjestom spajanja ključnih kostiju. (...)
(...) Vani u hodniku stepenište je mračno ali živo. Neki komšija s baterijom silazi s gornjeg sprata s curicom u naručju. Obukao je samo jednu papuču. Zbog podočnjaka mu lice izgleda kao maska. Podsjeća na lešinara.
"Nisu dugo" kaže mu otac sarkastično.
"Ma jebat im mater", uzvraća čovjek. (...)
(...) Moj rođak Garo poginuo je od ove granate i još gomila momaka koje sam znao iz viđenja.
Meni i mom bratu nije bilo dozvoljeno da idemo na sahranu. Čitav grad se panično plašio još jednog namjernog napada na masovno okupljanje građana, tako da mjesto i vrijeme održavanja sahrane nisu objavljeni ni u jednom mediju.
Na kraju su svi zorom ukopani nekoliko dana kasnije na čistini na Banji. Oba moja roditelja su bila prisutna. Mati mi je kasnije rekla da je tokom sahrane jato prica poletjelo iz šume, kružilo i kružilo iznad skupa, i onda odletjelo. Rekla je da nikad nije vidjela toliko ptica na jednom mjestu tako rano ujutro. (...)
Ismet Prcić iz Bosne i Hercegovine emigrirao je 1996. godine. Magistrirao je engleski jezik i pisanje na UCI (University od California, Irvine).
S.M.
