Jedan od najboljih francuskih pisaca, Emil Zola, u svojim knjigama doticao se raznih tema. Pisao je puno o čemu govori i podatak da je za 22 godine napisao 20 knjiga, od kojih su neke velika djela francuske i svjetske književnosti.
Kada je pisao svoje remek djelo "Žerminal", mjesecima je živio u rudarskom naselju totalno se uživljavajući u problematku koja ga je zanimala.
Prve objavljene knjige "Uspon Rougonovih" i "Kaljuga", odjeknule su u književnom svijetu, toliko, da su Zolu okarakterisali kao pornografskog pisca. U knjizi "Nana" opisuje život jedne kurtizane, te ponovo izaziva rekacije.
Ozbiljnost u pristupu nekim temama ogleda se u knjizi "Čovjek – zvijer", u kojoj se vidi da je piscu dobro poznat život željezničara. Ne samo život željezničara, on piše i o samim vozovima, detaljno, pa čak i kako se prave i rade.
Iako je pisao o raznim stvarima sve te teme se mogu svesti na zanimanje za čovjeka, odnosno njegovu prirodu.
U knjizi "Čovjek – zvijer" opisuje muškarce, žene, stare, mlade, lijepe, ružne, bogate, siromašne ali koji se, sticajem okolnosti ili zbog poremećenosti uma, pretvaraju u ubice.
Naveo je niz primjera u kojima "prilika čini lopova" i razne situacije i okolnosti koje dovode do slučajnih ili pomno planiranih ubistava.
Priča počinje gotovo idilično, muž Rubo čeka svoju suprugu Severinu da zajedno ručaju. U braku su tri godine, vole se i slažu. Nakon ručka i jednog gotovo bezazlenog pitanja, tok priče kreće u lošem smijeru. Sve što je mislio o svojoj ženi, sve u šta je vjerovao u momentu je nestalo.
Čovjeka, dobrotvora, koji je bio gotovo otac njegovoj ženi, Rubo će ubiti nakon što je saznao da je bio i njen ljubavnik kada je ona bila jako mlada. Iako nije željela, nakon groznih batina koje je dobila od muža, Severina mu je pomogla u tom činu.
Tek tada počinju pravi problemi. Zola sjajno opisuje domete ljudske prirode, tanku liniju između čovjeka i zvijeri, pogrešnu odluku koja domino efektom dovodi do uništenja nečijeg života.
O ambiciji, želji da se uspije, obogati, težnji da se bude sretno po svaku cijenu, koje mnoge dovodi do nesreće u društvu koje je u osnovi nemoralno i nepošteno, piše Zola i to na način da se neke rečenice bez problema mogu staviti u sadašnje vrijeme i zaključiti da se puno toga razvija i mijenja osim ljudske prirode.
(...) Najzad, na vas se apeluje kao na dobrog građanina, poštenog čovjeka. Niko ne misli da vrši pritisak na vašu nezavisnost, i zato ponavljam da ste vi apsolutni gospodar u ovoj stvari (...)
(...) Sudija je jedan trenutak razmišljao. On bi više volio unaprjeđenje jer je računao da bi mu to donijelo povišicu od stotinu i šezdeset franaka mjesečno, a u pristojnoj sirotinji u kojoj je živio, to je značilo više blagostanja, obnovljenu garderobu, bolju ishranu za njegovu dragu Melani. (...)
(...) Ona je dobro razumjela, htio je reći da ih neće uhapsiti, da su pomilovani. Nije to značilo samo spašenu službu, to je značilo zaborav, potpuno uklanjanje strašne drame. Pokretom nagonski umiljatim, kao lijepa pitoma životinja koja se zahvaljuje i ulaguje se, ona se naže njegovim rukama, poljubi ih, prisloni uz svoje obraze. Ovog puta on ih ne povuče, i sam veoma uzbuđen nježnom draži te zahvalnosti. (...)
(...) Ali, držeći se tako Žaka, Severina se ponovo raspali. I, zajedno sa žudnjom, u njoj se probudi potreba za priznanjem. Mučila ju je već toliko nedjelja (...)
Emil Zola rođen je u Parizu 1840. godine, i umro je u rodnom gradu 1902. u 62. godini života, nakon gušenja plinom.
Zanimljivo je da je dva puta padao na maturi zbog francuskog jezika zbog čeka su mu se neki rugali ali on je ostvario svoju želju da postane književnik, te napisao brojna djela koja su i sada interesantna za čitanje.
S.M.
