Javljanje čitaoca Molba za prijem u radni odnos na radno mjesto KV zavarivač

Nadamo se da ćemo objavljivanjem životne priče jednog mladića, pomoći mu da nađe posao. On ju je naslovio kao "Molba za prijem u radni odnos na radno mjesto KV zavarivač" mada nije u pitanju klasična molba ili CV. Tekst je malo duži ali je vrijedan čitanja.

Tuzlarije

PREDMET: Molba za prijem u radni odnos na radno mjesto KV zavarivač

Poštovani,

Ja sam XX, rođen 20.06.1998.g. u Tuzli, imam 20 g. i živim u mjestu XX sa samohranom majkom. Sa nepunih 7 g. ostao sam bez oca, koji se nakon zadnjeg rata i učešća u ratu, ubrzo razbolio i umro.

Za mene nedoraslog dječaka to je bio šok i stresne posljedice sam dugo osjećao nakon toga, kao i sve druge posljedice i nedaće koje su me pratile u odrastanju, školovanju i životu. Kada danas pogledam unazad, mogu reći da sam ja jedan od onih nesretnih dječaka koji su prošli pakao siromaštva, neimaštine, raznih tegoba bez roditeljske pomoći i ljubavi dok rastem, da se pravilno razvijam a sve je bilo pojačano velikim siromaštvom posebno u posljeratnom periodu i školovanju i to je i danas kad sam završio školu i ne radim, svakodnevnica moga života.

Mama i ja smo živjeli u babinoj kući za njena života, od babine male socijalne penzije i mamine niske plate, jer se mama trudila da radi kao čistačica, kako bi priskrbila osnovno bar za „tanku“ ishranu i moje skromno školovanje. Ja nisam odrastao uz slastice, lijepu odjeću, mobilne i laptope i sve drugo što je danas normalno. Siromašni smo, prvo odijelo sam dobio kao poklon za matursko veče a dotada smo se snalazili od pomoći socijalnih ustanova i češće smo bili gladni jer nismo imali. Nemamo ništa svoje, ni zemlje, ni bilo čega za život, osim babine trošne kuće kao mjesto življenja.

Osnovnu školu sam završio u Pascima, često pješačenjem do udaljene škole, zimi, po kiši, u skromnoj odjeći i brizela čizmama koje mogu dugo trajati, često se smrzavajući u trošnoj odjeći. Teško mi je išla i škola jer neke stvari nisam shvatao a nema me ko podučiti. Ali eto završio sam što se vidi iz ocjena.

Po nagovoru jednog dobrog čovjeka, nakon osnovne škole sam upisao zavarivački zanat, jer on me ubijedio da je to dobro i traženo zanimanje, da ću brzo doći do zaposlenja i kakve plaće i mogućnosti da popravim situaciju i ovo siromaštvo koje nas prati čitav život i da je potrebno da muška glava radi da bi se opstalo i preživjelo. U osnovnoj školi, iako su se svi prema meni lijepo odnosili, nisam postigao zavidan uspjeh, prolazio sam ali puno je bilo neznanja, teško sam sazrijevao i učio prve korake života.

Dolaskom u srednju školu u Tuzlu, u Mašinsku tehničku školu na 3-godišnji zanat za zavarivača, doživio sam ponovne šokove, neznanja, stresove i nesnalaženja. Nikog ne znam, novi profesori, nova sredina, sve što sam propustio u osnovnoj školi meni se dvostruko vraća kao nesreća jer sam bio ograničena znanja, kulture ponašanja u velikom gradu, teško se snalazim i plašim se.

Prvi razred i tromjesečje ocjene su katastrofa, hvatala me nervoza, depresija i nisam znao od čega početi, kako se popraviti jer mama i ja nemamo novca za ponavljanje razreda, za troškove autobusa, odjeće, obuće i svega što je potrebno.

Mnoga djeca su poslije časova išla u kafiće i na provod a ja sam uvijek lagao da imam obaveze kući, jer nemam novaca za kafiće i oni me ne zanimaju i oni mi ništa ne mogu pomoći, znao sam da ja tome ne pripadam, nekakvi provodi, to su bile misaone imenice. Nisam imao ni nekog iskrenog prijatelja a mama me nije mogla podučiti a pogotovo finansijski podržati.

Ponovo sam osjećao ono isto stanje nakon smrti oca bezperspektivnost, da nemamo, da smo siromašni i gladni i da to nikoga ne intersuje što ja nemam za užinu u školi pa sam često se izdvajao i lagao da sam malo prije pojeo sendvič, dok su me drugi zvali da idemo na odmoru da jedemo. Pokušavao sam da se izdvajam a da se to ne uočava iako su znali i tajno pričali da sam siromašan i propali slučaj.

Na polugodištu, me opet onaj čovjek pitao kako sam prošao i ja sam suznih očiju rekao da mi je teško, da ne ide i da nisam dobro, da se ne snalazim i da mi je gradivo teško, da sam često gladan i ponekad nemam za autobus pa sam pješačio preko Krojčice do škole. On kao da je znao sve, rekao mi je da je ipak sve dobro, a dobro je trojka što je daleko od stvarnosti, da sam nešto veliko naučio i da sam bogatiji nego drugi i da se ne brinem, jer mora doći bolje. Važno je da izdržim da više učim i vježbam, da budem uporan i da ću uskoro u svim tegobama sazrjeti, pa će mi biti sve drugačije. Obećao je da će raditi sa mnom matematiku bez naplate, da će mi kupiti kartu za autobus i pomoći mi ostalo što bude trebalo.

I stvarno tako je i bilo, u drugom polugodištu ovaj čovjek je sve obećano ispunio, osjećao sam da nisam sam na ovom svijetu, i iako je on imao svoju porodicu i djecu, ja sam ga doživljavao drugim ocem.

Uz puno truda i rada i pomoći i na jedvite jade, ja sam završio prvi razred i počeo se bolje snalaziti, imao sam bolju komunikaciju sa profesorima i znao sam da je ovaj čovjek što mi pomaže moje svjetlo u mom mračnom tunelu moga života.
U narednim, drugom i trećem razredu, iako i dalje siromašni, jer majka zaradi tek nešto malo iznad troškova za komunalije, uz pomoć i stalni nadzor bar ja tako mislim, iako nikad nije bio u našoj trošnoj kući, pogledom i valjda radom i nadzorom iz daljene, onaj čovjek što mi pomaže je i dalje brinuo o meni i ja sam uz njegovu poduku i pomoć postizao sve bolje uspjehe u školi.

Kao ruka iznad mene koja me čuva, ja sam imao sigurnost i sazrijevao sam, rastao u svojoj bolnoj prošlosti, opet nedovoljno sit, ali zadovoljan i bez ranijeg straha, napredujući svaki dan. Tako sam završio drugi i treći završni razred sa odličnim uspjehom da su se svi profesori čudili, a ja i još jedan učenik smo jedini dobili Pohvale za odličan uspjeh.

Prošao sam još jednu životnu školu i vrijeme odrastanja i sazrijevanja što je u meni davalo optimizam jer nestala je depresija i nesnalaženje, osjećao sam malo samopouzdanje, stalno sam osjećao blizinu i sigurnost čovjeka što me podučavao i brinuo o meni iako ga uvijek nije bilo.

Došlo je i Matursko veče i naravno, kako smo siromašni, nemamo dovoljno za jelo i život, nije mi padalo na pamet da idem na tu lijepu noć koju svaki učenik trajno zapamti. Nisam imao ni odjelo ni cipele pa prema mome stanju treba i da se ponašam iako su mi misli lutale i sanjarile kako to izgleda Maturska noć.

Stvarnost je drugačija od snova i ja naviknut da nemam i da ne moram imati, redovno sam išao na završne Maturske ispite i sve ih uspješno položio redajući petice.

Matura je završena i razredni profesor je znao da nas nekolicina nećemo doći na Matursko veče. A onda u jedno predvečerje zazvonio je kućni telefon i javio se naš razredni profesor i rekao mami da je za mene i još jednog dječaka koji je takođe prošao peticom a isto siromašan kao ja, da je plaćeno učešće na Maturskoj noći i ostavljen novac za kupovinu maturskog odijela, cipela i svega, od nekog čovjeka koji se nije predstavio i zamolio me da dođem na najljepšu noć mog dosadašnjeg života. Dragi Bog je uslišio moje molitve da unese radost u moje srce, stalno sam Ga molio za uspjeh, zdravlje, sreću i milost. Plakao sam od sreće ili žalosti, znao sam da je Dragi Bog prepoznao moje muke, sretan sam bio a ujedno i žalostan jer nisam sa ocem da vidi svoga sina koji je peticom završio školu. Volio sam da me ispratio na Maturskoj noći, jer kasnije, saznao sam, on je otišao u rat da da svoj život za nas, za našu Bosnu i Hercegovinu našu domovinu, za mene, mamu i sve.
Ovako... Plakao sam i plakao.

Iako me direktor i razrednik na Maturskoj noći, odredili da sjedim za njihovim stolom kao odličan učenik, ja sam se teško snalazio, teško mi je bilo, suze su mi same nekad išle, nenaviknut na odijelo nikad ga nisam imao, osjećao sam se neprirodno i da ne pripadam ovoj sredini, prazan, bez novca, ne znam se ponašati, kravata... Druga djeca su praćena od roditelja tu noć, kasnije veselo plešu igraju, a ja, ne znam, sve mi je teško i više puta mi se u grudima sve smučilo...

Negdje kasno, oko ponoći, na vratima Kristalne dvorane, pojavio se onaj čovjek, iako je skrivao ja sam primjetio njegov kažiprst blizu usana uz obraz, prišao razredniku, pozdravio ga, prišao meni pozdravio me, poljubio i po kosi pomilovao, pozdravio direktora i sve druge, malo proćaskao sa razrednikom, kratko se zadržao i izašao iz sale. Pošao sam za njim ali on je nestao iz hola i napolju sa platoa.

Vratio sam se do razrednika a on kao da je znao moje pitanje, kratko reče to nije vaš donator, to je njegov prijatelj. Osjetio sam da ne govori istinu. Ostao sam šokiran. Kasnije, ta noć i sva radost, prvi ples „Dame biraju“ u mom životu iako ne znam plesati, igra i radost magične maturske noći zaokupila je sve nas pa i mene neiskusna, koji se malo oslobodio sada znajući da pripadam nekome i nečemu.

Kasno u noć svi smo otišli kući a ja dugo bio, gotovo do jutra u krevetu budan, plakao i danas ne znam, da li od radosti protekle noći, tuge za ocem ili sreće da sam završio dionicu života, plakao budan, dok me san nije savladao.

Ustao sam oko podne i sa mamom koja taj vikend nije čistila zbog mene, podijelio najljepše utiske protekle noći. Nakon toga sam u svojoj sobi dugo preslagivao sve scene svog života i patnje koje su mi danas više drage, i moj prvi zvanični izlazak, tu Magičnu noć,i shvatio da čovjek raste i odrasta, da sazrijeva i da stvara i kuje svoju sreću i budućnost. Nekada je to lakše uz roditelje ali nekada ni život nije lijep i normalan i čovjek to treba da shvata kao kušnju koju mu je dragi Bog postavio sa velikim razlogom. Ja nikad nisam saznao razloge moje Božje kušnje ali oni su mi pomogli u mojim prvim koracima života, i Bogu i onom čovjeku, kojega je samo Dragi Bog poslao, sam duboko zahvalan.

Poštovani,

Ja sam XX, koji je sa peticom završio praktičnu nastavu radeći u Termoelektrani Tuzla, jednoj od najboljih kompanija u BiH, zbog čega sam veoma sretan, gdje sam uz vrhunskog inženjera i vrhunske majstore mentore naučio zavarivati REL i MAG postupkom, naučio sam i Gasno rezati ali me malo strah i ponekad to izbjegavam, jer mi fali još prakse i iskustva. Radio sam sve poslove koje su od mene tražili na praksi, bio sam veoma poslušan, disciplinovan i zahvalan sam svojim Učiteljima.

Od toplog obroka koji smo dobijali ja sam kupovao autobusku kartu, sveske, poneku knjigu i pribor za školu, a ostatak davao mami da nam nešto lijepo skuha i da plati komunalije. I dalje smo živjeli siromašno, skromno, ali malo zadovoljniji u duši i veoma ponosan jer sam prvi put u životu dobio pare za neki rad, svoju „plaću“ makar se zvala i topli obrok. Ona svjetlost u mračnom tunelu moga života je bila malo jača i ja sam se osjećao zrelim i vrijednim. Znao sam da postojim. Od tih para sam i uštedio za atest i na Institutu za zavarivanje u Tuzli, u krugu Mašinske tehničke škole, gdje sam završio zavarivačku školu, uspješno atestirao REL postupak zavarivanja oplaštenom elektrodom kao KV zavarivač. U svemu mi je pomogla praksa u Termoelektrani, znanje njihovih stručnjaka, moja želja da uspijem, i vjerujem Dragi Bog i onaj čovjek koji se povremeno, stalno „upletao“ u moje košmare života, na čemi im Svima, veliko Hvala od srca.

Prijavio sam se na Biro za zapošljavanje u Tuzli radi dobijanja posla ali su mi rekli da to ide malo teško i da trebam biti strpljiv i sam da se javljam u firme.

Opet sam na raskršću, na nepoznatom terenu gdje i kuda dalje, malo znam ikoga gdje bih potražio zaposlenje, pokušaću da radim i kao čistač da bi preživjeli...

Molim Vas, ako imate potrebe za zavarivačima, ja Vas molim da me primite u radni odnos.

Obećavam da ću biti vrijedan, poslušan, disciplinovan, da ću učiti i vježbati, da ću se truditi da opravdam Vaše povjerenje i da ću poštovati i cijeniti Vašu naklonost i dobrotu. Ja dobro znam šta je glad i siromaštvo, šta je neimaština i borba za život i iako sam još veoma mlad, osjećam da sam pomalo sazrio i potrebna mi je pomoć koju ću svojim radom i odnosom sigurno opravdati.

Molim Vas još jednom, da mi pomognete i omogućite da radim i izvinjavam se na oduzetom vremenu zbog dužine ove moje "ispovjesti".

U prilogu Vam dostavljam svu kopiranu dokumentaciju a imam i sve originale koje mogu pokazati i donijeti ako me pozovete na razgovor ili rad. Hvala Vam!
A ako me ne pozovete i ne primite, na posao, opet Vam, uz najljepše želje, hvala.

S poštovanjem!

(Ime poznato redakciji)

TUZLARIJE - VIJESTI