Preporuka za čitanje: Božin Pavlovski ˝Hotel Duva˝

Stanovnici manjih, nerazvijenih zemalja, na čijem se tlu često ratuje, koje imaju nesređenu političku, ekonomsku i društvenu situaciju, kao da su osuđeni da traže bolje mjesto pod suncem. Iz brojnih porodica članovi odlaze, nekad odlazi cijela generacija koja na neki način budu "izgubljena", negdje se pokušava snaći.

Tuzlarije

Traže bolje za svoje dijete. Dijete odrasta u svijetu koji je sada njegova domovina, sa većim ili manjim osjećajem za porijeklo, korijene roditelja, samo oca ili samo majke. U nekom dalekom gradu, selu, neki djed, baka, nena, ljube sliku unučeta koje nikad nisu vidjeli, pričaju sa slikama djece koje ostaju za života željni.

Sele u potrazi za boljim poslovima i oni iz razvijenih zemalja ali rijetko mijenjaju zemlju, još rjeđe kontinent. Ne moraju učiti strani jezik, ne znaju šta znači osjećaj da si potpuni stranac kao i osjećaj da pored svega postignutog neka karika uvijek nedostaje za spokoj duše.

O tome i drugim situacijama i razmišljanjima junaka knjige "Hotel Duva" piše makedonski pisac Božin Pavlovski.

Iz nekih makendonskih sela su masovno odlazili, kako su govorili, na pačalbu. Godinama boravili na raznim brodovima, u neobičnim zemljama. Neki se nikada nisu ni vratili a oni koji jesu, rijetko su pronalazili mir. U stalnom poređenju "ovoga i onoga" prolazio im je život.

Glavni junaci su mladi ljudi, radnja se dešava u Makedoniji, priča ima zanimljiv zaplet i neočekivan rasplet.

Dijelovi iz knjige:

(...)Brod je bio dobar, za mene je predstavljao fabriku koja putuje, plata nije bila mala ali sam ja žudio za kopnom. Oni suhi predijeli u rodnom kraju zvali su me da se vratim. Četiri godine sam živio na vodi pa sam jednog dana rekao sebi: "Jene, ako je za dobro duše, ovakav život treba da se prekine!" Proklinjao sam lošu sudbinu, vjerovao da me gospod kažnjava za sve ludosti. U meni je tinjala borba između straha i radosti. Bojao sam se mnogo. Iako sam se plašio, tajio sam u sebi strah. A da ti otvorim srce: strah sam miješao sa stidom. (...)

(...) Stigao sam u Malesiju, ljubio zemlju crvenicu, i samo moja duša zna kako mi srce nije prepuklo. U rodnom kraju sve je bilo na svom mjestu: i brda, i vinogradi, i kuće, i potoci, čak i ljudi. Sa ljudima nisam prošao najbolje, jer oni ponekad donose zlo. Evo šta sta su meni učinili. Evo: još prvog dana dođe njih desetak u roditeljski dom i, kao sretni, pitaju: "Jane, sada ćes podići lijepu kuću. Kakvu ćeš kuću izgraditi? Hoćeš li staviti na krov dva crvena pijetla, da se zna da su pare krvavio zarađene u tuđini? Čime ćeš urediti kuću, sigurno meblima prve klase?!" Sami su postavljali pitanja, sami odgovarali na njih, ja sam ćutao, jer da sam slučajno otvorio usta, rekao bih im istinu. Najzad sam otvorio usta. Kum me je upitao, a ja sam mu rekao o svojoj bijedi, i zakleo sam ga u djecu da šuti, ali on ne umije da čuva tajnu. (...)

(...) Kad je napravio prve korake iznad plaže, neke nježne ženske ruke su mu prekrile oči. To je bio poziv na nevinu igru i mladić je prihvatio. Na riječi "Pogodi ko je?" nije imao potrebe da mnogo razmišlja. Zadihana Milica se smijala razdragano kao dijete i govorila: "Ovdje čovjek može da bude usamljen koliko mu duša hoće!" (...)

Iako je osnova priče puna tužnih elemenata zbog ljubavnih odnosa između glavnih junaka, roman ima dopadljivu notu za čitaoce. Svojevremeno, kada je tek izdat 1977. godine, bio je veoma popularan.

Roman Duva je objavljen na slovenačkom u Mariboru, mađarskom u Novom Sadu i Budimpešti, engleskom u Londonu, ukrajinskom u Kijevu, njemačkom u Kelnu i turskom u Instanbulu. Prevođen je na i na francusku, poljski, italijanski i slovački jezik, piše na koricama knjige.

Akademik Božin Pavlovski rođen je 1942. godine u Makedoniji gdje i danas živi.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI