Naša posla Odnos prema mrtvima je priča o nama živim Piše: Sinan Alić

Dokle će građani Tuzle doživljavati neprijatnosti i poniženja u teškim trenucima – kada se opraštaju od najmilijih? Traje to decenijama, građani šute i trpe jer sve potiskuje bol za gubljenjem najdražih.

U petak, 8. decembra 2017. bio sam svjedokom posljednjeg oproštaja koje me je uznemirilo i povrijedilo kao čovjeka. Ispred Komemorativnog centra ispraćaj dvoje ljudi u isto vrijeme. Pa zar se sve nije moglo razdvojiti sa 15 minuta kako bi se izbjegla potpuna blokada puta za Gradinu na kome su se sustigle dvije pogrebne povorke.

Smrt je prevladala život, koji je bez potpune prohodnosti tog puta prema Univerzitetsko-kliničkom cenrtu, u svakom trenutku upitan.

Godinama je ozvučenje Komemorativnog centra izvor nezadovoljstva prisutnih. Iz zvučnika se često čuje krckanje ili zujanje, a i bez toga dvadesetak metara dalje ne čuju se posljednje riječe oproštaja. Tog dana zvučnici su na minut-dvije potpuno zanijemili. Traje to godinama i niko ništa ne preduzima. I nije mi jasno zašto rukovodstvo Komemorativnog centra ne obezbijedi mogućnost da se pogrebna povorka, makar do izlazne kapije, prati adekvatnom muzikom. Oproštajni čin od naših najdražih time dobija na dostojanstvenosti.

Groblje, koje sada nazivaju gradskim, a riječ je o nekadašnjem Dječijem groblju na Trnovcu je priča za sebe. Najkraće – to je sramota za ovaj grad. Groblje nije ograđeno, širi se krčenjem šikare kroz borovu šuma na kosom, izlomljenom i potpuno nepripremljenom terenu bez pristupnih staza. Sve je pretvoreno u jednu vododerinu koja se sa najmanjom kišom ili topljenjem snijega pretvara u kaljužu.

Doći do grobnog mjesta je pravo umijeće. Gotovo nemoguće. Ljudi su proklizavali i padali, blato do članaka, vidio sam jednog koji se u posljednjem trenutku spasio proklizavanja u iskopanu grobnicu. Na posebnoj muci bili su ljudi, među njima i radnici Komemorativnog centra, koji su nosili pogrebni kovčeg sa oko 150 kilograma težine. Bez ikakvog pristupnog puta, provlače se između betonskih grobnica, vuku noge kroz blato i gaze već formirane grobnice.

Čini mi se da se ništa nije promijenilo čitav vijek. Zemlja iskopana iz grobnice razbaca se okolo, a njeno ponovno vraćanje je sizifov posao pogotovo ako je tlo mokro. Zar se nije mogla napraviti neka drvena platforma sa otvorom na njenoj sredini u dimenzijama grobnice? Iskopana zemlja bacala bi se na slobodan prostor platforme, a onda veoma lako vraćala u grobnicu. U ljetnim danima za to se može koristiti malo deblja folija. Kada se okonča pokop neposredna okolina grobnice ostaje uređena i pristupačna. I ne skrnavi se susjedna grobnica. Niti postoji opasnost od proklizavanja u grobnicu.

Dok gleda ono šta se događa na Gradskom groblju čovjeku se smuči. Odnos prema mrtvima je priča o nama koji živimo. Sramotna tuzlanske priča!
Krajnje je vrijeme da gradska vlast nešto preduzme. Ne može se nesposobnost braniti nedostatkom novca, jer za nekoliko kubika tucanika kojim bi se posule utabane staze po groblju ne trebaju veliki novci.

Dovoljno ja samo jedna plaćarina u iznosu od 500 KM da se taj problem ublaži. Na kraju, Komemorativni centar ovom lokacijom gazduje na neprimjeren način. Umjesto da se teren, nakon krčenja, malo niveliše, utvrde prilazni putevi, pa tek onda grobna mjesta, oni rade suprotno – kupaju grobna mjesta, a za staze ako šta ostane.

Ovakva groblja i ovakvo upravljanje ne dolikuju na zabitoj seoskoj mjesnoj zajednici, a ne Tuzli, koja odnedavno ima status grada.

Ovaj sramoti konačno se mora stati u kraj!

TUZLARIJE - VIJESTI