Preporuka za čitanje: Elif Safak

Porodica, okruženje u kojem se odrasta, ostavlja trag na djeci, mladim bićima koja se formiraju. Neki više, neki manje, ali ima ono nešto što se "iz kuće" nosi cijeli život.

Način na koji je odrastala, kao posljednje dijete roditelja, koji su je dobili u poznijim godinama, između majke vjernice i oca koji na sasvim drugi način posmatra svijet oko sebe, obilježio je Peri, o čijem životu piše turska književnica Elif Sakaf u knjizi "Tri Evine kćeri".

Gotovo cijela knjiga napisana je iz ugla Peri koja je živjela sa roditeljima između kojih je postajao, kako sama kaže "nevidljivi zid". Stalne preprike, posebno su se pojačale kada se majka još više okrenula vjeri, dok je otac provodio noći uz rakiju i meze. Djevojčica je bila više naklonjena ocu, u porodici u kojoj su osim oca i majke, različite stavove zauzimala i starija braća.

Otac je i dalje slavio vrijeme Ataturka s negodovanjem gledajući na novi kurs Turske koja se udaljava od onoga što je utemeljio Ataturk.

Kroz razmišljanja Peri i ostalih junaka knjige, vidi se koliko su mnogi zbunjeni, opisuje se i period nakon rušenja američkih blizanca, mijenjanje svjetskog poretka, promjenu razmišljanja, u i prema, islamskom svijetu. Knjiga je zanimljiva jer iako se radnja dešava u Turskoj i Engleskoj, spominju se ljudi iz raznih zemalja, u mnogim dijelovima knjige se naš čovjek može pronaći.

Vrijeme tranzicije donijelo je mnoge promjene kojima su se neki brže, neki sporije prilagodili, a neki opet nikako, pokušavajući da žive kako su naučili, sjećajući se drugih vremena.

Iako puna filozofskih misli o vjeri, naciji, Bogu, Elif Sakaf uspjela je napisati knjigu koja se doživljava blisko i kojom se približava mislima mnogih ljudi koji su se našli u sličnim situacijama kao Peri, djevojci koja se traži, prolazi kroz razne situacije, iskušenja, čini dobro i loše. Na svojoj koži osjeća šta znači biti drugačiji, kakav je osjećaj stalno se prilagođavati nekome i nečemu gušeći svoju ličnost.

Tuzlarije

Dijelovi iz knjige:

(...) U ovom dijelu svijeta istovremeno su bila prisutna različita tumačenja vjere. Nije bilo neuobičajeno da ljudi tokom cijele godine piju alkohol, a da se onda pokaju u noću Lejletul-kadr kad se svi grijesi onih koji se iskreno kaju brišu. Mnogi su postili tokom ramazana kako zbog propisa vjere, tako i da bi izgubili koji kilogram. Sveto se miješalo sa profanim. U toj hibridnoj kulturi čak su i najracionalniji ljudi vjerovali u džine i pri ruci uvijek imali plave staklene amajlije za koje se širom zemlje vjerovalo da vlasnike štiti od uroka. Istovremeno su i najiskreniji vjernici sa zadovoljstvom dočekivali Novu godinu uz specijalni TV program plješćući u ritmu muzike za trbušni ples. Malo ovoga, malo onoga. Muslimus moderus.
Ali situacija se proteklih godina dramatično promijenila. Mnogobrojne boje svele su se na crnu i bijelu. Sve manje je bilo brakova poput braka njenih roditelja u kojem je jedan od partnera bio prakticirajući vjernik, a drugi nije. Duštvo se podijelilo na nevidljiva geta. Istambul je sve manje ličio na istinsku metropolu, a sve više na urbanu slagalicu međusobno odvojenih zajednica. Ljudi su bili ili "duboko religiozni" ili "ubijeđeni sekularisti", a oni koji su se nekako kretali između ta dva tabora, podjednako se prilagođavajući Božijoj volji i zahtjevima modernog doba, ili su sasvim nestali ili naprosto utihnuli. (...)

(...) Ne možete dopustiti da vam vaša lična ubjeđenja pri tome stanu na put. Kada određena tema kod vas pobudi jake emocije, samo se sjetite da, kako Russell kaže "Stepen nečijih emocija obrnuto je srazmjeran njegovom poznavanju činjenica (...)

(...) Sve kategorije postoje samo u našoj glavi. Lica koja vidimo u ogledalu zpravo nisu naša lica. Samo odrazi. Pravog sebe možemo vidjeti na licima drugog. Isključivi ljudi slave čistoću, mi slavimo hibridnost. Oni svakoga žele svesti na samo jedan identitet. Mi želimo upravo suprotono, da učinimo da svako prigrli stotinu identiteta, hiljade kucajućih srca. Ako sam ljudsko biće, trebao bih saosjećati sa svim ljudima. Pogledajte historiju. Posmatrajte život. Evolucija podrazumijeva da od nečega jednostavnog nastane nešto kompleksno. Ne obrnuto. Da je obrnuto govorili bismo o devoluciji. (...)

(...) Ljubav je na neki način slična vjeri jer počiva na slijepom vjerovanju, zar ne? Ljubav je najslađa euforija. Magija spajanja s bićem izvan našeg ograničenog, poznatog jestva. Ali ljubav nas zanese, kao i vjera, pretvori se u dogmu, u fiksaciju. Ono što je bilo slatko postaje gorko. Patimo u rukama bogova koje smo sami stvorili (...)

Elif Şafak

Knjiga "Tri Evine kćeri" najnovija je knjiga Elif Safak, jedne od načitanijih turskih autorica, inače rođene u Strasbourgu, a danas živi u Londonu. Djela su joj prevedena na skoro pedeset jezika.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI