Preporuka za čitanje: Herman Hese - ˝Sretan je ko umije da voli˝

Knjiga "Sretan je ko umije da voli" zbirka je priča, pjesama, eseja, citata, koje je Herman Hese pisao o ljubavi.

Tuzlarije

Ima različitih osjećanja ali to je samo privid, u suštini, ona su sva – jedno. I volja je, na primijer, jedno od njih ali za mene je to ljubav. Sretan je onaj ko umije da voli. Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalazi svoje biće i svoj život. Sretan je dakle, samo onaj ko umije da voli. Ali voljeti i željeti nije isto. Ljubav je želja koja je postala mudrija, ljubav ne želi da posjeduje, želi samo da voli, dio je iz priče po kojoj se i zove knjiga.

Hese kroz razne književne žanrove u knjizi tematizira ljubav od one dječačke, prve, do zrele, a i ljubavi prema čovječanstvu, prirodi. Da li je samo nesretna ljubav prava, da li nerealizovna ljubav opstaje više od one uzajamne koja spoji dvoje ljudi pa se nakon nekog vremena udalje? Koliko svako stvara iluziju ljubavi želeći da vidi da je voljena osoba i ono što nije? Zašto se čovjek razočara u osobu a ne u svoju sposobnost procjene, neka su od brojnih pitanja koja se nameću u knjizi.

"Sretan je ko umije da voli" jedna je od knjiga koja se čita lako, koja se ne mora čitati redom, a koja sigurno pruža zadovoljstvo zbog načina na koji je Herman Hese pisao.

Dijelovi iz knjige:

(...) Najčešće je sudbina onog koji voli da ne može imati voljeno biće samo za sebe. Može se gospodariti i takvom sudbinom ako onome koga volimo ne poklonimo svu strast i pažnju za koju je naša ljubav sposobna, ako se posvetimo i drugim ciljevima: radu, društvenim obavezama, umjetnosti. To je način da se naša ljubav ne rasipa uzalud i da ima smisla.(...)

(...) Osjetih težinu i mrak u duši, nisam bio siguran, mogla je da bude samo šala, slučajnost, jedan nevoljni gest. Ali ta pomisao me nije utješila. Dobro sam vidio da među njima postoji nešto iako do tada nisu progovorili nijednu riječ i skoro upadljivo izbjegavali jedno drugo.
Od moje sreće i djetinjaste nade nije ostalo ni traga. Nije ostala ni tuga, prava i iskrena – koju bih rado podnio – samo stid i razočarenje, gađenje i mučnina. Da sam Mariju vidio sa vjerenikom ili sretno zaljubljenu, zavidio bih mu i bio bi zadovoljan. Ali Cindl je bio običan zavodnik i ženskaroš čija se noga samo pola sata ranije igrala nogom one žene sa tamnim očima.
Nekako sam se pribrao. Mogao sam i da se prevarim, mogao sam da joj dam priliku da razbije moje nesretne sumnje.
Otišao sam do nje i pogledao u njeno drago proljetno lice. Upitah: "Kasno je, gospođice Marija, hoćete li da vas otpratim kući?"
Avaj, prvi put vidjeh je zbunjenu, izvještačenu. Njeno lice izgubi svu svoju božansku auru i njen glas postade pritvoran i neiskren. Nasmija se i glasno reče: "Ah, oprostite, potpuno sam zaboravila. Doći će neko po mene. Vi već idete?" (...) (...) Nešto je izgubljeno, nešto što je jednom postojalo, izvjestan miris, draž nevinosti, i ne znam da li će moći da se vrati. (...)

Tuzlarije

Herman Hese rođen je u Kalvu (Njemačka) 1877. godine. Emigrirao je u 1922. godine u Švajcarsku gdje je pisao kao uvjereni pacifista i borac protiv pogubne njemačke politike. Napisao je mnoga vrijedna djela klasične književnosti te je 1946. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost i Geteovu nagradu. Umro je 1962. godine u Montanjoli (Švajcarska).

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI