Jedan od romana koji su mnogi čitali, o kojem se dosta pričalo i priča, je "Lolita" Vladimira Nabokova, koji je objavljen 1955. godine u Parizu.
Nabokov je pisao u prvom licu jednine, iskreno, osjećajno, otvoreno, slobodno i uspio je kod velikog broja čitaoca pridobiti naklonost prema glavnom junaku. Ne bi to bilo čudno da nije riječ o pedofilskim sklonostima, zaljubljenosti u djevojčicu od 12 godina, s kojom će se upustiti u vezu i seksualne odnose.
Roman je izazvao brojne reakcije, proglašavan pornografskim, te bio i zabranjivan. Čitanje takvih knjiga u Iranu je ne samo zabranjeno nego i opasno.
U knjizi "Čitati Lolitu u Teheranu", koju je napisala Azar Nafisi, Lolita je samo jedan od zabranjivanih romana koje mlade žene tajno čitaju.
Hrabra, zanimljiva profesorica Azar Nafisi, dva puta sedmično okupljala je svoje najbolje studentice, te su tajno izučavale zapadne klasike. Skinule bi veo, jele čokoladu, pričale, te čitale knjige Vladimira Nabokova, Jane Austen, Francisa Scotta Fitzgeralda i Henryja Jamesa.
Djelo je zanimljivo jer govori o poznatim romanima ali i životu u Iranu iz ugla žena kojima je zabranjeno gotovo sve, teškim vremenima, velikim promjenama, nakon kojih će doći do pogoršanja položaja žena.
Za one koji su odrasli u totalno drugačijim sredinama, zanimljiva su i razmišljanja ljudi iz Teherana. Opisuju se žene koje tajno čitaju zabranjene knjige, a i sama knjiga "Čitati Lolitu u Teheranu" je zabranjena.
Dijelovi iz knjige:
(...) Studenti su trpjeli najveći pritisak. Osjećala sam se bespomoćno dok sam slušala njihove žalopoljke. Studentkinje bi bile kažnjavane ako bi ih uhvatili kako, kasneći na časove, trče uz stepenice ili ako bi se smijale u holovima, razgovarale s muškarcima. (...)
(...) Biti profesor u Islamskoj Republici – ili baviti se bili čim drugim – značilo je služiti trenutnoj politici i pokoravati se proizvoljnim pravilima pretpostavljenih. Draž predavanja uvijek je bila pomućena zahtjevima i pravilima koja nam je nametao režim – kako je neko uopšte mogao biti dobar predavač kad glavna briga dekana i šefova katedri nije bio kvalitet nekog djela, već boja nečijih usana ili eventualni bunt koji se krio u nečijem izbačenom pramenu kose? Kako se neko uopšte mogao usredsrediti na posao kad je nastavničko osoblje fakulteta mislilo samo na to kako da izbaci riječ "vino" iz Hemingvejevih knjiga? (...)
(...) Glavni filmski cenzor u Iranu, sve do 1994. godine, bio je slijep čovjek. Gotovo potpuno slijep. Prije toga bio je pozorišni cenzor. Jednom mi je prijateljica, dramski pisac, rekla da je on obično sjedio u pozorištu, s naočarima debelih stakala, koja kao da su više skrivala nego otkrivala, a pored njega je sjedio njegov pomoćnik koji mu je pričao šta se događa na sceni. Kad je čuo dijelove radnje odlučivao bi šta će izbaciti. Poslije 1994. godine postao je urednik novog televizijskog kanala (...)
(...) Apsurdna izmišljotina upravljala je našim životima. Pokušavale smo živjeti u otvorenim prostorima, u pukotinama stvorenim između te sobe koja je postala naša zaštitna čahura, i spoljnjeg cenzorskog svijeta u kojem su vladali goblini i vještice (...)
(...) Šta je dovelo do rata? Da li su to bili nadmeni novi islamski revolucionari koju su neprestano provocirali režime na Srednjem istoku smatrajući ih reakcionarnim i bogohulnim i tako pozivali narode tih zemalja na revoluciju? Da li je to bilo zbog toga što je novi režim gajio posebnu netrpeljivost prema Sadamu Huseinu, koji je sklopivši dogovor sa šahom prognao ajatolaha Homeinija iz Iraka? Da li se razlog krije u tradicionalnom neprijateljstvi između Iraka i Irana i činjenici da su Iračani, nakon što im je Zapad obećao podršku jer nije odobravao novu revolucionarnu vladu, priželjkivali brzu i slatku pobjedu? (...)
Memoari u knjigama Azar Nafisi objavljeni su u dvadeset zemalja te izazvali broje reakcije. Kroz priču o svom životu i raznim iskustvima, Azar Nafisi približava jedan svijet o kojem se malo zna i često imaju brojne predrasude.
 Azar Nafisi |
Azar Nafisi rođena je 1948. u Teheranu, školovala se u Evropi, a 1979. godine diplomirala je na univerzitetu "Oklahoma" (SAD). Nakon diplomiranja vratila se u Teheran gdje je predavala englesku i američku književnost. Dobila je otkaz nakon što je odbila nositi zar, poslije čega odlazi u Sjedinjene Američke Države, predaje na Univerzitetu John Hopkins. Živi u Washingtonu sa suprugom i dvoje djece.
S.M.
