U romanu "Srda pjeva u sumrak na duhove" glavna junjakinja ima 12 godina, tačnije imala je prije nego je ubijena. Srda Kapurova bila je prosjakinja nakon čije smrti počinje zanimljiva priča koju potpisuje Miljenko Jergović.
Dosta je romana u kojima Jergović piše na specifičan način, kao da plete životnu mrežu likova iz djela.
Nakon smrti djevojčice Srde dobijamo pet uglova priče koje su sve povezane i isprepletene. Dodirna tačka je djevojčica koja je plesala na zagrebačkim raskrsnicama.
Prostor bivše Jugoslavije, različiti ljudi sa ovih prostora, sva ta pitanja o identitetu naroda koji ovdje žive, česta su i nescrpna tema, koja je i u ovoj knjizi majstorski obrađena. Jergovićevo dobro poznavanje balkanske geografije i historije i u ovom romanu dolazi do izražaja, što mu, uz životne priče junaka, daje dodatnu vrijednost.
Dijelovi iz knjige:
(...) Bila je to 1990. godina, posljednja lijepa banjalučka godina, kada su se svi u svojim kućama osjećali baš kao da su u svojim kućama ali ipak ne toliko dobro da ne bi o takvim stvarima razmišljali, kao što o tome ne razmišlja normalan svijet u sretnoj zemlji. Ilu je tako potresla očeva smrt da je prestao ići u školu, tako da četvrti razred nije ni završio. Majka ga je tjerala ali on se nije dao. (...)
(...) Sutradan je bila nedjelja, dan kada prijepodne nije odlazio na posao, sjedili su za ručkom i jeli pečenu kokoš. Za Matu Franciskovića nedjeljni ručak nije bio to što jeste bez pečene kokoši. Sve drugo bilo je loš nadomjestak i prijetnja onom vrstom siromaštva koje je za njega značila kraj. (...)
(...) Njegovi razlozi za primjenu bili su složeniji, pa samim tim i manje jasni. Smetalo mu je da se zove Lucifero i da živi među katolicima kojima Luciferovo ime očito nešto znači. Biti Lucifer bilo je kao biti Lenjin ili Srbin. Bilo je to vrijeme prvih novinskih hajki na sotoniste po Hrvatskoj, koje nitko nikada nije vidio ni sreo ali su novine, televizija i Kaptol neprestano tvrdili da postoje i da su svuda oko nas (...)
(...) Otac je predlagao da se ide natrag u Prag. Ovo je nesretan grad i nesretna zemlja, u kojoj su avlije i ljudi ograđeni visokim ogradama i u kojoj će čovjek zauvijek ostati stranac. Mati nije htjela jer bi u Pragu bili veća sirotinja nego u Sarajevu. Ovdje su sagradili kuću na Bistriku, otac je imao uhodan posao, nisu bili bogati ali su bolje živjeli od većine drugih. (...)
Oni koji nisu u njoj živjeli, u bivšoj Jugoslaviji, više mogu saznati, bolje razumjeti način života i odnose između ljudi iz knjiga Miljenka Jergovića nego iz školskh udžbenika.
S.M.
