U znak sjećanja, suosjećanja i kao simbol trajne borbe protiv fašizma i diskriminacije na osnovu drugačijeg identiteta, te poricanja zločina, Omladinski pokret „Revolt“, kao dio Inicijative "Jer me se tiče", danas je u centru grada organizirao obilježavanje Dana bijelih traka.
Akcija se prije svega odnosi na grad Prijedor gdje su se nesrbi 1992. godine morali ´označiti´ bijelim trakama, da bi bili lakše raspoznati i označeni kao mete. Od tada pa do danas 31. maj se obilježava kao Dan bijelih traka.
Dok se pod pokroviteljstvom Grada Prijedora dodjeljuju nagrade ratnim zločincima, roditelji ubijene djece godinama čekaju dozvolu za izgradnju spomenika ubijenoj djeci, kazala je Elmira Begić, predsjednica Omladinskog pokreta "Revolt" Tuzla.
- Kao i proteklih šest godina mi obilježavamo Dan bijelih traka skupa sa građanima i građankama Tuzle, te neformalnim skupinama koji nam pružaju podršku. Noseći bijelu traku iz Tuzle šaljemo poruku solidarnosti sa žrtvama, njihovim porodicama, ali i poruku borbe protiv diskriminacije, segregacije, fašizma i negiranja zločina, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost - istakla je Begić.
Dodala je da o Prijedoru treba svakodnevno govoriti upravo radi pomenutog odnosa gradskih vlasti prema počinjenim zločinima.
- Gradske vlasti Prijedora nisu uradile ništa na solidarnosti i razumijevanju žrtava. Fašistička politika iz 1992. godine, nažalost, i danas živi te da se protiv toga mora boriti. Ona živi u smislu da se roditeljima ubijene djece brani podizanje spomenika, a s druge strane sasvim je prihvatljivo da u današnjem društvu nagrade grada Prijedora budu dodijeljene osuđenim ratnim zločincima, dodala je Begić.
Simboličnom šutnjom i bijelim trakama Tuzlaci su danas poručili da solidarnost nije vrlina nego osnovna ljudska potreba. Bijela traka oko ruke neće ničiji izgubljeni život vratiti, ali hoće približiti historiju onima koji ne znaju i koji je negiraju.
Podsjetimo, u prijedorskom genocidu je ubijeno 102 djece, 256 žena, ukupno 3.173 civila, 31.000 ljudi je zatočeno u logorima, 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. Sve ovo značilo je samo jedno: u samo tri mjeseca je istrebljeno 94 posto jedne nacionalne grupe na tom području.
S.P.
