Na promociji knjige priča "Dobre godine" Omera Ć. Ibrahimagića mnogi nisu imali gdje sjesti. Sudeći prema broju posjetilaca u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, izgleda da nije istina, kako je u par navrata sugerisao autor, da su rijetki oni koje zanima knjiga.
 Alić, Ibrahimagić, Đedović |
Promotori knjige, književnici Almir Alić i Mehmed Đedović, dobro su odradili svoj dio posla jer su načinom na koji su predstavljali knjigu mnoge zainteresovali za najnovije djelo Ibrahimagića.
-
Čitajući knjigu mnogo se toga saznaje o autoru. Jasno je da je iz Tuzle, multietničke sredine. Posebno je zanimljivo koliko ima opisa prirode u pričama, način na koji piše odiše toplinom tako da me neke priče podsjećaju na scene iz filma "Kod amidže Idriza", kazao je između ostalog Alić navodeći da Ibrahimagić koristi živu riječ, bogatstvo tuđica, tako da vjeruje da mlađi ili neki koji nisu sa našeg podneblja, neće sve ni razumjeti.
Mehmed Đedović je također govorio o rječniku koji koristi Ibrahimagić zapažajući da priče (posebno priča "Ekstremi") liče na autora, te da mu je žao što knjiga ne sadrži više priča.
Omer Ć. Ibrahimagić na kraju promocije zahvalio se Almiru Aliću i Mehmedu Đedoviću
- Drago mi je da su večeras tu. Riječ je o višestruko, i ono što je bitno, nepolitički nagrađivanim piscima. Lijepo mi je da sjedim tu, kao u sendviču između njih.
Na večerašnjoj promociji autor knjige govorio je o sebi, tek toliko da oni koji ga ne znaju pokušaju dočarati vijeme u kojem je odrastao. Ironično je spomenuo "mračno doba" koje mnogi sada kude, a on se tih godina sjeća po dobrom.
Rođen je 1968. godine u Tuzli. Kako reče, roditelji su mu bili stariji, Bosanac i Hercegovka, tako da je on slušao jezik koji se pomalo zaboravlja, sve manje koristi.
- Ja sam ga upijao kao spužva a sve je izlazilo na olovku. Meni je bilo normalno da kažem da mi je bururet u glavi.
U vrijeme pišćevog odrastanja Slatina je bila naselje puno djece i mladih. Sjedilo se na zidiću oko apoteke. Svi su se međusobno znali. Gitara je bila omiljeni instrument, a narodnjaci se nisu slušali. Bilo je nestašluka ali ništa strašno. Uredno se pohađala nastava a poslije škole bilo je vremena za zezanje. Dolazili su i iz 6. Bosanske, Kicelja, a mnogi su išli i u istu osnovnu školu, tadašnju "Džemal Mandžić". Sjećajući se tog vremena autor kaže
bilo je u redu biti "normalan i fin".
Knjiga se zove "Dobre godine", a te dobre godine odnose se na sve dobre godine u životu.
- Za mene su i ovo dobre godine. Imam dobru suprugu Amelu, dvoje djece, Benjamina i Azru s kojima svaki dan razgovaram. Imam posao, i to sam dobio posao na neodređeno vrijeme, u šali je dodao Ibrahimagić napominjući da mu je baš danas rođendan. Svoj 50. rođendan obilježio je promocijom knjige, te ga proslavio sa rodbinom i prijateljima, što je dovoljan razlog za zadovoljstvo.
Pjesme, priče i putopisi Omera Ć. Ibrahimagića objavljeni su u preko 60 časopisa. Napisao je šest knjiga. Dobitnik je brojih nagrada, među kojima i "Mak Dizdar" za najbolju zbirku pjesama. Doktor je medicinskih nauka, zaposlen na Klinici za neurologiju UKC-a Tuzla.
Dio iz priče Koljenović
(...) Mati se nikome nije podsmijevala: čak ni svojoj svekrvi, a mojoj neni – ni iza leđa. Ocu je ruganje bilo čista sramota. Prijek, arsuz, sve bi pogledom i psovkom rješavao. Znao je izvuć´ uši i ošinut´, kad god bi mor´o i kad ´vala nije mor´o. Nije taj imao dovoljno nerava da pridike drži: odma´ bi šakom i fljus posred čelenke. Sestre u mene isto nisu gibetile, nisu plele gatke. A braću u mene da ni ne spominjem – nije bio ničeg što bi mogli lanut´.
More bit´ da sam ovu naviku poprimio od one ćaćine tuhafli strine što mi je bila plaho prirasla srcu. Šeret što hoda, muzevir čak i kad spije, bila je butom varena i pečena. Vezala se ona cijeli život za kojekave ali se udavala nije jer nikada do nikad nije naučila šta znači riječ taman (...)
Na kraju, kako bi kazao Omer Ć. Ibrahimagić, bilo je na promociji viđenijeg svijeta.
S.M.
