Tokom rata u BiH silovano je između 35.000 i 50.000 žena od kojih je samo 1.000 dobilo adekvatnu pomoć i njegu u procesu oporavka.
Veliki broj ovih žena je zatrudnjelo, a većina ih je rodila djecu koju sistem u našoj državi ne prepoznaje. Oni nemaju pravo na olakšice, nisu oslobođeni plaćanja školarine i raznih uvjerenja, nemaju pravo na stipendiju, a cijeli svoj život moraju objašnjavati zašto je dio strane njihovog rodnog lista prazna.
Dvadeset i tri godine nakon agresije djeca koja su "rođena zbog rata" odlučila su da istupe prema državi i svojim sugrađanima i poruče "Mi smo tu. Ne tražimo sažaljenje ni milostinju. Tražimo svoja prava, tražimo da nas vidite i poštujete. Tražimo da budemo ravnopravni".
Nevidljiva djeca izašla na svjetlo dana
Ajna Jusić uskoro puni 25 godina i trenutno je najstarija članica nestranačke i neprofitabilne organizacije "Zaboravljena djeca rata" koja se bavi upravo kategorijom djece čiji su očevi bili vojnici-pripadnici suprotstavljene vojske (druge etnonacionalne grupe u odnosu na grupu kojoj je pripadala majka), pripadnici stacionarnih/mirovnih snaga (UNPROFOR, IFOR, SFOR i sl.), te radnici humanitarnih misija, a majke lokalne žene. Smogla je snage da izađe iz tamnice zvana stigmatizacija i diskriminacija i s drugim članovima započne rad na promjeni svijesti, pogotovo mladih ljudi, na izgradnji novog društva bez nacionalnih podjela i pomaže "nevidljivoj djeci" i njihovim majkama da prevaziđu sve probleme i shvate da ima još ljudi koji su prošli iste traume kao i oni, da ih neko razumije i podržava.
"Ideja o osnivanju organizacije začeta je 2015. godine kada je dr. Amra Delić iz Tuzle uradila istraživanje o djeci rođenoj kao posljedica rata. Sastala se s određenim brojem te djece, a među njima i sa mnom. Tako smo saznali da postojimo i da nismo sami. U aprilu 2017. godine imali smo prvi sastanak i tada smo se osjećali sigurno jer smo svi isto prošli i znali smo da možemo pričati bez ustručavanja, pa i zaplakati. Bila je to posebna energija. Od tada imamo interne sastanke na kojim su identiteti djece zaštićeni", kazala je Jusić.
Učestvovali su u Međunarodnoj konferenciji o seksualnom nasilju u ratu i djeci rođenoj zbog rata sa fokusom na transgeneracijsku perspektivu, te su dio vrlo značajnog međunarodnog projekta "U ime oca" koji vodi docent Darrel Toulon iz Beča.
"Riječ je o projektu umjetničkog aktivizma koji uključuje djecu rođenu zbog rata iz Norveške, Njemačke i BiH, s tim što je najveći broj aktivnih učesnika i učesnica iz BiH, tj. našeg Udruženja, a u kojem se kroz umjetnički izraz i pokret na sceni, pokušava "dati glas" djeci rođenoj zbog rata. Također, učestvujemo na godišnjoj skupštini međunarodnog udruženja "rođen zbog rata", kazala je Jusić.
Razbijanje stigme
Država je zakasnila više od dvije decenije kada su u pitanju ova djeca i njihove majke koje su doživjele doživotnu traumu, a velika većina nije dobila psihološku niti bilo koju drugu vrstu pomoći. Ipak, Jusić se nada da će ih sada prihvatiti, prepoznati i uvesti u zakone. Za sada imaju podršku međunarodnih organizacija, posebno iz Njemačke gdje su djeca rođena kao posljedica rata izašla u javnost tek u svojim 70-im godinama.
"Djeca kao ni majke nisu imale psihološku podršku. Država je napravila veliki propust. Zbog toga postoji velika stigma i ova djeca i njihove majke se odbacuju. Društvo okrivljuje majke, a kao posljedica se javlja šutnja nakon čega često dolazi i osjećaj krivice kod silovanih žena. Zbog neznanja društva stvara se osjećaj da će nas ljudi odbaciti i da nikada nećemo biti jednako prihvaćeni. Niko nikada nije radio na društvenom zacjeljenju, niti na razbijanju te stigme", kazala je Jusić.
Od ukupnog broja silovanih žena, samo njih 1.000 su priznate kao civilne žrtve rata, što je, naglašava Jusić, žalosno. Dosta njih je zbog straha i osjećaja krivice šutjelo i borile su se same kako su znale i umjele. Jusić je imala sreću da je majka mogla odvojiti novac za njeno školovanje, ali i za susrete s psihologom kada joj je otkrila istinu o njenom rođenju.
"Nismo spomenuti niti u jednom zakonu. Mi nemamo poput djece šehida pravo da ne plaćamo ljekarska uvjerenja, školovanje, stipendije ili neke olakšice. Nama je potrebno da nas razumiju. Uz pomoć svoje majke i očuha završila sam fakultet. Nisam nikada dobila stipendiju od bh. institucija, samo jednu godinu sam dobila od udruženja ´Obrazovanje gradi BiH´ nakon što sam otišla i objasnila svoju situaciju. Ali to je opet hodanje od vrata do vrata i objašnjavanje. Meni je majka platila psihološku pomoć, ali šta je s drugom djecom koja to nisu mogla imati?", rekla je.
Jedinstven status
U saradnji s fondacijom Konrad Adenaver koja ima sjedište u Sarajevu imaju pravni tim koji će raditi analizu zakona i formirati konkretne zahtjeve upućene vlastima koje će iznijeti u novembru. Podršku im pruža i Medica Mondilae iz Kelna. Cilj je da društvo bude osjetljivije prema ovoj kategoriji djece i pruži im podršku.
"Naš cilj je da djeca rođena zbog rata i silovane žene/majke dobiju jedinstven status i budu prepoznate zakonom o civilnim žrtvama rata. Nije uredu da nemaju adekvatnu pomoć. Poseban fokus naše organizacije je na djeci i ženama koji žive u ruralnim sredinama i nemaju pristup nikakvoj vrsti pomoći. Djelovat ćemo u cijeloj BiH i ustrajat ćemo", naglasila je.
Čest problem je i taj da majke nisu rekle istinu svojoj djeci upravo zato što su doživjele stigmatizaciju i diskriminaciju. Djeca, članovi organizacije "Zaboravljena djeca rata" im poručuju da one nisu krive, da kažu svojoj djeci istinu jer ih ona nikada neće odbaciti.
"U momentu kada sam ja saznala, prvi put sam osjetila pripadnost svojoj majci i očuhu. Tada se javila snaga u meni. Djeca neće odbaciti majku, pa čak ni one koje su ih ostavile nakon tog strašnog čina jer razumiju. S majkama možemo uraditi jednu lijepu priču i pozitivne promjene u našem društvu. Majke su ponosne na nas i podržavaju nas, te znaju da sada neće biti zaboravljene. Same su se borile godinama i za nas su one jačina, borkinje i lavice. Sada znaju da postoji organizacija koja je tu radi njihove djece i njih. Mi sve ulažemo u ovu državu, a za nju ne postojimo i nevidljivi smo. Želimo biti vidljivi i jednaki, da nas poštuju. Nama ne treba sažaljenje već osnovna ljudska prava", rekla je Jusić.
Rubrika "ime oca"
Veliki problem predstavlja i dokumentacija jer su podaci na rodnom listu u kategoriji gdje piše ime oca prazni, a u većini dokumenata se traži da se navede upravo ime oca. Majke su se borile s tim dok su im djeca bila mala, ali sada kada su odrasla, krenula u srednje škole i na fakultete, djeca se moraju boriti sama s pitanjima zašto je to tako i kako je moguće da neko nema upisano ime oca u rodnom listu ili dnevniku.
"Nepoznatim ljudima moramo objašnjavati nešto osjetljivo, a većina ljudi nije osjetljiva. Smatramo da se treba usvojiti obrazac kada su u pitanju dokumenti i da se na njima, umjesto ime oca, navodi ime jednog roditelja. To bi nam riješilo veliki dio problema jer ne želimo i u 50-im godinama objašnjavati prazne linije. Da nas uvedu kao kategoriji kako bismo se mogli prijaviti za stipendije. Mi ne postojimo ni u našoj državi i ni u matičnim zemljama očeva. Treba i međunarodna zajednica usvojiti zakon da svi strani radnici bilo mirovnjaci ili iz humanitarnih organizacija moraju odgovarati za zločine koje počine tokom rata u drugim zemljama jer su oni imali svu slobodu u ratu i nisu odgovarali za ništa", kazala je.
Ističe kako organizacija "Zaboravljena djeca rata" ne poznaje nikakve granice, pogotovo ne nacionalne, te da su svi dobrodošli.
"Odrastali smo tako nas majke nisu učile o mržnji i nacionalizmu jer one za to ne znaju. Znaju samo za bol koju su doživjele. Narodi nisu krivi, krivi su pojedinci koji su počinili te zločine. Majke umiru, a da ne dočekaju pravdu. Ali tu smo sada da im pružimo podršku, damo savjet i nećemo odustati", zaključila je Jusić.
Više informacija od organizaciji možete pronaći na Facebook stranici, vaša anonimnost je zagarantovana.
M. N./Klix.ba
