07.08.2018. u 18:05 Broj citanja: 1781 Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Jedna od pojava na koju ne mogu da se naviknem, oguglam i vremenom je prihvatim, jeste različit odnos državnih institucija prema nekim političarima, većim subjektima i običnom narodu.
Slušam danas na press konferenciji organizovanoj u Tužilaštvu TK u vezi najnovijeg ekološkog incidenta u GIKIL-u, kad kažu da ljudi faktički od početka rade bez dozvole. Nemaju deset godina valjanu dozvolu. Prvo su priložili plan šta planiraju raditi na polju sanacije fabrike i zaštite okoline. Podvukli lijepo crtu ispod koje stoji iznos od 110.000.000 KM. To je kao dva godišnja budžeta Grada Tuzle. I tako njima na lijepe oči Federalno ministarstvo okoliša i rada da uslovnu dozvolu. Od tada to isto ministarstvo nije ni provjeravalo šta je GIKIL od obećanog uradio.
U međuvremenu i takva dozvola je istekla, a kako to kod nas ide, i kad istekne dok se nova ne pribavi važi stara, pa ljudi rade bez problema. Imali ili ne dozvolu, oni rade. Na slične lafine su dobili i vodnu dozvolu, odnosno da se njihov otpad može izlijevati u Spreču. Slušam i mislim, pa ljudi znaju satima čekati ispred nekog šaltera pa ih vrate zbog neke sitnice, gluposti.
Šta god da se "ganja" od papira treba nam prvo psihička i fizička priprema. Malo je reći naoružati se strpljenjem. Dobro je da u zgradama gdje su razni šalteri, ima naljepnica da se ne smije unositi oružje, tačno bi nekome došlo da potegne za oružjem kad ga nakon dva sata čekanja vrate jer mu neki papir fali.
Da ova priča sa izdavanjem dozvole GIKIL-u neki izolvan slučaj, pa ni po jada, nego je to uobičajena praksa. Gospoda sjedi u Sarajevu, ne dopire do njih oštri, neugodni miris iz naših krajeva. Pa pored Lukavca kad se vozi zatvaraju se prozori. Što je najgore možemo se samo nervirati.
Blago onima koji su mogli na odmor. Da malo glavu odmore od svega. Koristim svaku priliku da napunim baterije gdje se god mogu opustiti, jezero, vikendica, kafa s rajom ali ne mogu pobjeći od priča šta se dešava, ko je obolio, ko je umro. Čini mi se da je to jedna od mana kad se živi u rodnom gradu. Nekako se se puno svijeta zna, ako ne lično ono izviđenja, svi su nečiji, svi u nekim životnim pričama povezani. Znate kako kod nas ide ono pitanje "pa znaš ti ko je to", a nakon objašnjena, "ma znam kako neću znati, pa sa sestrom mu u razred išla, tetka mu moja kona i bla bla". Na sve to, meni mnogi, zbog moje profesije, maksuzija pričaju stvari o kojima bi se eventualno moglo šta napisati.
Da skratim priču, treba mi odmor, mjesto gdje ne znam nikoga, bez interneta i telefona. Totalna izolacija bar pet dana. Eto ne tražim puno, ako ulovim zlatnu ribicu, to ću da tražim.
Pozdrav, ako je ko na nekom lijepom mjestu, pored mora, neka se bućne za mene, sevapa će zaraditi.
Za kraj jedna pjesma koja mi se od jutros vrti po glavi.
