01.10.2018. u 15:07 Broj citanja: 2035 60 godina karijere Nedžada Salkovića: Svečani koncert 1. oktobra u Narodnom pozorištu
Tuzla nije u kraljevini ali ima princa, princa sevdalinke Nedžada Salkovića. Zbog posebno finog izvođenja sevdalinki i elegantnog stila davno je proglašen princom i mnogi se slažu da mu nadimak savršeno odgovara.
Ove godine navršava se punih 60 godina karijere Nedžada Salkovića. Lijep, okrugli jubilej, naš princ će obilježiti u Narodnom pozorištu Tuzla 1. oktobra 2018. godine svečanim koncertom.
Njegov prvi nastup na Radio Tuzli dogodio se 1. aprila 1958. godine. Vrlo mlad se oženio, dobio djecu, imao dobar posao u Elektrodistribuciji Tuzla ali ljubav prema muzici nikada nije prestajala.
Dobivši, u vrijeme služenja vojnog roka, prekomandu u Beograd, jednog dana sreo je Zdravka Novaka, tada studenta Akademije primjenjenih umjetnosti, koji ga je pozvao da dođe na probu jazz orkestra. Preko Novaka upoznat će značajne ljude u muzičkom svijetu koji će prepoznati njegov talent, te ubrzo počinje da pjeva za Radio Beograd.
- Otišao sam na odsluženje vojnog roka, bio sam u Zadru u Školi rezervnih oficira, dobio sam prekomandu u Beograd i prvi put kad sam izašao u grad sretnem našeg Tuzlaka Zdravka Novaka, koji je tamo studirao ali je bio odličan muzičar, svirao je saksofon i klarinet. Rekao mi je da svira u ansamblu Miodraga Đorđa Krnjevca. U to vrijeme su se pripremali za bečki jazz festival. Kažam ja Zdravku, hajde da me malo čuje Krnjevac, da me čuje neko od značajnijih muzičara. Pozvali su me na jednu njihovu probu. Sjećam se bila je ulica Pinđureva, 15 broj. Kada su završili svoju probu ja sam pjevao i on je rekao da to lijepo zvuči. Zamolio sam da vidi ima li mogućnosti da nešto snimim i za Radio Beograd. Kaže on, znate sada nema audicija, one su u jesen ali pokušat ćemo nešto. Bio je uporan kod glavnog urednika koji se zvao Đorđe Karaklajić, i ubijedio ga da dođem. Kada sam došao kod njega prvo sam pjevao "Mehmeda je stara majka karala", pa još jednu, još jednu. Rekao je da mu se dopada boja glasa, nema više spominjanja audicije nego da napravimo probne snimke, sa čuvenim Carevcem, koje idu na rigoroznu komisiju za snimanje. Sve sam prošao. I tako je to krenulo, prisjetio se Salković svojih početaka.
Sve je manje ljudi koji se sjećaju tog vremena, kako se nekada radilo i šta je značilo pjevati na Radio Beogradu. Kada se neko samo sluša, a ne vidi, onda dolaze do izražaja sve finese glasa. Glasovne mogućnosti Nedžada Salkovića prepoznali su i drugi te je za relativno kratko vrijeme postigao veliki uspjeh.
U vrijeme bivše Jugoslavije postojali su muzički centri, bilo je teško dobiti priliku, a samo najbolji su sticali popularnost. Od tog vremena do danas traje karijera Nedžada Salkovića koja je bazirana na kvaliteti. Dočekao je i ispratio mnoge a on je ostajao, i dan danas dobija ponude za razna gostovanja.
Za sebe kaže da je tumač sevdalinki, naše autohtone pjesme kojoj pristupa s posebnom pažnjom.
- Sevdalinku vidim kao damu, tako joj i pristupam. Izuzetno je zahtjevna, ja se s njom družim od djetinjstva. I danas dan poslije toliko decenija, sa jednim posebnim obzirom i pažnjom govorim o njoj. Tri su elementa da sevdalinka bude nešto najljepše što postoji, a to su stihovi, melodija i tumač.
Puno je zanimljivih priča, susreta, anegdota kojih se sjeća Salković. Tako je ispričao da kada je jednom sjedio sa prijateljem Muhamedom Smajlovićem i onda je počeo nešto pjevušiti, a on mu je sa suzama u očima rekao "Da sam slikar ja bih naslikao tvoj glas i tvoju pjesmu".
Radio je puno sa mnogim poznatim izvođačima sa područja bivše Jugoslavije. Posebano lijep profesionalan i prijateljski odnos imao je sa Radojkom i Tinom Živkovićem.
- Od njih ste mogli pored muzike naučiti puno divnih ljudskih osobina. Kada sam počeo s njima pjevati, pa mi s jedne strane Radojka s druge Tin, mislio sam da sanjam. A onda da krenemo od Zaima Imamovića, Himze Polovine, Safeta Isovića, Bebe Selimović, Zore Dubljević, Mehe Puzića, Muhameda Mujkanovića pa onda Cuneta, Tozovca, Lepe Lukić, Silvane, Usnije Redžepove i ostalih, sa svima sam imao izuzetno dobre odnose.
Iako je proputovao gotovo cijeli svijet, imao koncerte u Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Iraku, Iranu, Sudanu, Libiji, Alžiru, cijeloj Evropi, a o prostoru bivše Jugoslavije da se ne priča, uvijek je ostao privržen Tuzli i svojoj porodici. Koristio je svaku priliku da nakon koncerta ide kući. Svojoj supruzi i kćerkama.
Posebna ljubav u glasu se osjeti kada priča o kćerkama, unukama i praunukici, za koju kaže da je vrlo muzikalna.
Jubilarni koncert 1. oktobra
Za jubilarni koncert u Narodnom pozorištu u Tuzli, Nedžad Salković pomno priprema repertoar, najavljuje i neka iznenađenja o kojima još ne želi govoriti, te poziva građane, za koje ističe da su ga uvijek podržavali, da dođu na koncert. U holu Narodnog pozorišta biće postavljena izložba fotografija i nagrada, što će svemu dati dodatnu notu, da se na adekvatan način obilježi šest decenija karijere Nedžada Salkovića.
- Neće biti ni ulaznica ni pozivnica, očekujem svoje sugrađane, a nakon svečanog koncerta u Tuzli planirani su koncerti u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, dodaje Nedžad Salković uz napomenu da je u pitanju obilježavanje jubileja ali da ima namjeru još da pjeva.
S obirom na vitalnost našeg princa koji je rođen u Tuzli 1941. godine, biće još jubileja za obilježavanje. Iako je imao puno prilika i ponuda, nije želio da se preseli iz Tuzle. Ljubav prema sevdalinci i rodnom gradu karakteristična je za Salkovića koji se jedini od poznatih pjevača nije preselio u neki drugi, veći grad, ni kada su razlike, a i mogućnosti između Tuzle i Sarajeva, Beograda, Zagreba, bile puno izraženije.
Arhivski snimci
I danas se vodi kao vokalni solista Radio Beograda gdje je počeo snimati 1962. godine. Urednik je bio Đorđe Karaklajić kojem se glas Nedžada Salkovića posebno dopao. Prve profesionalne snimke radio je sa čuvenim Vlastimirom Pavlovićem Carevcem. Nakon Beograda uslijedilo je i Sarajevo.
.
Jedna od pjesma koja budi posebne emocije je "Ne klepeći nanulama". Uvijek kada je pjeva prisjeća se svoje rahmetli majke tako da osjeća iskrenu tugu što prepoznaju mnogi. Slušajući ovu poznatu pjesmu za koju je stihove napisao Ibrahim Dedić, a mnogi su je izvodili, u publici često plaču jer se prisjećaju dragih osoba koje više nisu među živima.
