Položio je i posljednji ispit. Diploma doktora medicine će uskoro biti u njegovim rukama. Mohammadov širok osmijeh i vedro lice najbolje govore o njegovom ponosu. Srce mu je kao planina, velika kao put od Bosne do njegove rodne Palestine, piše Al Jazeera.
"Osjećaj je teško opisati“, govori nam Mohammad na platou kod Ismeta i Meše u gradu soli.
Golemo je životno iskušenje iza mladića, koji je kao maloljetnik stigao u Tuzlu, te upisao Medicinski fakultet u Tuzli.
"U Bosni sam napunio 18 godina. Zamisli, odvojiš se od porodice i budeš skroz daleko. Slabo te ko razumije. Prolaziš kroz težak period. Samo sam jednom u proteklih 11 godina bio kući i to 20 dana. Pet godina nisam bio kod kuće“, priča nam Mohammad Mosleh, dok koračamo tuzlanskim ulicama.
Pridružuju nam se Saleh i Tamer, Mohammadovi prijatelji i zemljaci, također studenti medicine u Tuzli. Nakon kratke pauze, Mohammad nastavlja svoju priču.
"Moja misija je bila da završim fakultet. Osjećaj je fin. Kao da su brda bila na mojim leđima, a sad ih je neko skinuo“, govori on, dodajući da bi uskoro trebao ići kući.
Kaže da se njegovo selo zove Sarta i da se nalazi u blizini grada Salfit, te da je udaljeno 22 kilometra od Nablusa.
"Moja diploma je znak zahvalnosti i poklon mojim roditeljima u Palestini“, kaže on.
Težak period privikavanja
Veli, kada je došao u Bosnu i Hercegovinu, htio je odmah da se vrati nazad. Bilo mu je teško.
"To niko ne može razumjeti, osim onoga ko to nije prošao. Jedan od najvećih razloga zašto se nisam vratio su moji roditelji. Oni su računali na mene, a ja sam htio da im osvjetlam obraz. Oni su to dugo čekali“, iskren je Mohammad.
Objašnjava nam da u Sarti ima roditelje, petericu braće i sestru, a da njegov babo radi kao efendija. Ekonomska situacija u njegovom rodnom mjestu je teška, a sve ono što se dešava u njegovoj zemlji, poznato je cijelom svijetu.
Želja mu je, kaže nam, da u narednom periodu dobije posao i specijalizaciju, nakon čega će se truditi da postane vrhunski stručnjak.
Tokom studija je bilo teških trenutaka, imao je mnogobrojnih problema i malo razumijevanja. Ali, uprkos svemu, uspio je.
Navodi da svi u svijetu pričaju o pomoći Palestini i Palestincima, da se solidarišu, ali da su rijetki oni koji konkretno pomognu.
"Nama ne trebaju samo priče, nama trebaju djela. Ako neko hoće da pomogne Palestincima, ovo je put. Mogu pomoći nekome ko želi da završi fakultet. To je i moralna obaveza svih onih koji mogu pomoći“, govori Mohammad, navodeći da Palestinci imaju velike poteškoće prilikom studiranja u Tuzli.
U ovaj grad, pojašnjava, dolaze kao stipendisti. Vlada Tuzlanskog kantona godinama izdvaja sredstva za plaćanje semestara, smještaja i hrane u Studentskom domu. Sve ostale troškove, koji su veliki, moraju sami plaćati. Povremeno, kada imaju priliku, zarade novac kako bi plaćali svoje školovanje.
"Svaki mjesec sam razmišljao hoću li imati pare za naredni mjesec“, iskren je Mohammad, ali i sretan i zadovoljan, posebno zbog činjenice jer je prije deset mjeseci oženio Bosanku.
Bosanka je osvojila srce i Saleha El – Barawy-ja, koji nam nije otkrio kada će ta ljubav biti krunisana brakom. Uz to, i njegova majka je Bosanska. Bišćanka.
Međusobna druženja
Dok pijemo kafu u jednom tuzlanskom ugostiteljskom objektu, Mohammad i Saleh su jedan pored drugog. Njihove porodice i njihovi domovi u Palestini, kilometrima su udaljeni jedni od drugih. I potpuno su razdvojeni. Salehova porodica živi u Gazi, dok je Mohammadova porodica na Zapadnoj obali.
"Mi smo skroz razdvojeni. I da želim, ne bih mogao ići kod njega u Palestini. Takva je situacija“, govori nam Saleh.
On u Tuzlu nije došao kao stipendista. Kaže da svoj studij plaća sam, a uprkos činjenici što ima bosanskohercegovačko državljanstvo, ovdje ga tretiraju kao stranca.
"Jednom sam slomio nogu i išao sam u bolnicu. On kaže meni: ti si stranac. Kažem: imam bosansko državljanstvo i pokažem bosansku ličnu kartu. Na kraju sam platio kao stranac“, govori Saleh.
„Zašto“, pitamo ga.
"Ne znam, pitajte njih“, odgovara i pokazuje nam bosanskohercegovačku ličnu kartu.
Saleh je druga godina Medicinskog fakulteta. Njegovi roditelji, dvije sestre i dva brata žive u Gazi. Tokom njegovog višegodišnjeg boravka u Tuzli, kaže, „bila su dva rata u Gazi“.
"Kada kažem rat, to podrazumijeva da nemam nikakvog kontakta sa familijom preko interneta. To traje po dva-tri mjeseca. Ti ne znaš koliko će to trajati, hoće li tvoji uopšte biti živi. Tokom 2014. godine, tenk je skoro bio došao do moje kuće, dvorište je oštećeno od granata“, govori nam Saleh, navodeći da je u proteklih šest godina izgubio dvadesetak prijatelja i poznanika u Gazi.
Dešavanja u Gazi je uvijek teško psihički podnosio, jer, kako kaže, nikada nije znao da li će neko od njegovih najmilijih nastradati.
"Jednom su me ujutro zvali iz ambasade. A kada zovu iz ambasade, uglavnom je to znak da je neko od tvojih umro. Tresao sam se. Nisam mogao ni disati, ni pričati. Na svu sreću, zvali su me drugim povodom. Kad tada nisam dobio infarkt, neću nikada“, priča nam Saleh.
Želja odlazak u Njemačku
Veliku pomoć mu pružaju njegova djevojka i njeni roditelji, koji su njegova druga porodica.
Nakon okončanja studija, njegova želja je odlazak u Njemačku.
"Ovaj fakultet je težak. Ovdje posao doktora nije dovoljno plaćen, a i znamo kako idu zapošljavanja. Bolje ići u državu gdje te poštuju, gdje imate veća prava“, govori Saleh.
Dok su govorili Mohammad i Saleh, njihov zemljak Tamer Badran, pažljivo je slušao. I on studira medicinu. I njegovo srce, prije četiri godine, osvojila je jedna Bosanka. Njegova porodica je iz Hebrona.
Na početku razgovora navodi da je izuzetno pozitivna činjenica da je Bosna i Hercegovina omogućila Palestincima besplatno studiranje u Tuzli, imajući u vidu da neke arapske zemlje ne pomažu nikako.
"Znamo da je i ova zemlja u teškoj situaciji i ja sam zahvalan zbog pomoći. Kada bih htio studirati medicinu u nekoj drugoj državi, to bi me puno koštalo. Zato je ovo velika pomoć“, govori Tamer, navodeći da se u Tuzli ne osjeća kao stranac.
Otkako je došao u Tuzlu, a ima i više od deset godina, nijednom nije išao u svoje rodno mjesto. U Hebronu živi njegova majka, sestra i brat. Otac je preminuo prošle godine.
"Uglavnom nisam išao zbog straha. Meni je ostala trauma od prelazaka, od vojske...“, govori nam Tamer.
Njegov je plan da se nakon završetka fakulteta vrati u njegovo rodno mjesto u Palestini.
"Koliko god da kažem da su Bosanci dobri ljudi, nema nijedno mjesto na svijetu kao tvoje rodno mjesto. Drug je drug, ali familija je familija“, iskren je ovaj Palestinac.
Tvrdi da su Palestinci i Bosanci dosta slični.
"To mi se najviše sviđa. Toliko su slični da ne možeš povjerovati. I kao ljudi, a imaju i sličan način razmišljanja“, dodaje on.
Priprema tradicionalnih palestinskih jela
U Tuzli ima dosta prijatelja koji mu daju podršku, i koji čine sve kako bi se osjećao kao da je kod svoje kuće.
No, i Palestinci u Tuzli vrlo često naprave ambijent kao da su kod svojih kuća. Svojim prijateljima u Tuzli pripreme tradicionalno palestinsko jelo - Maqlubu.
Ponosni su na palestinsku tradicionalnu kuhinju. Mohammed se hvali da je svojoj supruzi već otkrio neke tajne palestinske kuhinje, posebno kada se pripremaju salate, ali i druga hrana.
"Svaka zemlja ima svoja tradicionalna jela. Primjetio sam da u Sarajevu ili Tuzli ne možeš baš vidjeti puno tradicionalne bosanske hrane. Ali, kada odeš na selo i vidiš šta se pravi, svaka vam čast“, govori Tamer.
U nastavku ugodnog razgovora, koji nam otkriva da su Palestinci pokupili dosta bosanskog humora, uslijedila je rasprava o hrani. Tvrde da je hrana u suštini ista.
"Mi se volimo igrati sa začinima. Tu je najveća razlika. Svaka bosanska hrana može da bude arapska, ali treba dodati začina, feferona i drugih dodataka u zavisnosti koje je područje Palestine“, objašnjava nam Saleh.
Samir Karić
