Kada sam 5. novembra ove godine osjetio veliku bol u predjelu stomaka, nisam mogao ni zamisliti da ću se nekoliko sati kasnije naći u operacionoj sali Klinike za hirurgiju, u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Ali, takav je život. I bolest često dolazi iznenada.
Bio je ovo i razlog zbog kojeg su prošle sedmice čitaoci Tuzlarija bili uskraćeni za neke članke i dnevne izvještaje koje, evo, već 16 godina, radim za ovaj tuzlanski portal.
U objektu nekadašnje Gradine, posljednji put sam boravio u avgustu 2016. godine, kada sam pisao tekst o otvorenju obnovljene zgrade. Listajući članak koji je pročitan više od 31.000 puta, primjećujem i fotografije iz bolničkih soba i hodnika u kojima sam ovih dana boravio.
Više od dvije godine kasnije, u istoj zgradi, bez fotoaparata i diktafona, nervozno sam čekao nalaze. U tom trenutku, naravno, čovjek i praktično shvati da je zdravlje najveće bogatstvo, pa mi je tada i jedino bilo važno šta će mi doktori kazati. Nalazi, ali i mišljenja tuzlanskih stručnjaka, jasno su kazali da moram na operaciju.
Ubrzo sam bio smješten u bolničkoj sobi. Medicinsko osoblje je započelo pripreme za operaciju. Nekoliko sati kasnije, operaciju je obavio doktor Emir Ahmetašević.
- Kako si Senade, upitala me medicinska sestra nakon što sam se probudio u bolničkoj sobi.
Ovo pitanje je postala svakodnevnica, kako od doktora tokom jutarnjih vizita, tako i medicinskih sestara, koje vrijedno, predano i konstantno ulaze u sobe pacijenata i prate oporavak.
I ono što je najvažnije, odnos prema svakom pacijentu je isti.
Ispisujem svoje lično iskustvo, jer od mog javljanja u ambulantu do „kako si Senade“, niko nije znao ni ko sam, niti čime se bavim. Za njih sam bio samo – pacijent. Uz to, za moj boravak u UKC-u i operaciju, znala je samo porodica i tek nekoliko prijatelja.
Iako često imamo negativne stavove o radu ljekara i medicinskog osoblja, imam potrebu da kažem da sam tokom šestodnevnog boravka u UKC-u bio ponosan što u mom gradu imamo, po mnogim segmentima, vodeću zdravstvenu ustanovu u Bosni i Hercegovini.
Ovim ne želim da kažem da nema problema, te da neko od pacijenata na nekoj klinici nije imao loše iskustvo. Problema vjerovatno ima i o njima se često govori, ali smatram da i pozitivna iskustva uvijek treba isticati i o njima govoriti.
Zbog toga, želim da se zahvalim doktorima, medicinskom osoblju i svima drugima sa Klinike za hirurgiju, koji pored neupitne stručnosti, posjeduju ljudske kvalitete, ljubaznost i prijatno ophođenje, što u ovakvim trenucima ima izuzetnu i neopisivo važnu ulogu za pacijenta i njegovu porodicu. Siguran sam da će se sa mojim ispisanim redovima složiti i Smajo, Nermin, Sejdalija, Ćamil i ostala raja iz bolesničke sobe broj 13.
Primjetio sam u hodnicima klinike istaknute citate i mudre izreke.
- Za oporavak je potrebno vrijeme, ali također i pravi uslovi, napisao je čuveni Hipokrat.
Ja ću kazati da su vrijednosti, za koje se borio i koje je zagovarao ovaj najpoznatiji liječnik, nastanjene u radu i stručnosti cijelog osoblja ove klinike.
Moje zdravlje je, zahvaljujući vama, sada dobro. Zato, obaveza mi je, najprije kao pacijenta, ali i kao novinara, da svjedočim o vašem radu, znanju, ljudskosti i brizi za pacijenta.
Senad Pirić
