Kao i svakog utorka krenem ja na probu hora (uvijek se sjetim Žikine dinastije kad Žika ostavi poruku na vratima od stana: Otiš´o sam na probi hora).
Poslije dugogodišnjeg izbivanja i premiještanja sa jedne na drugu, pa na treću lokaciju, ove večeri smo, kao i decenijama ranije, na probu hora došle u Dom mladih Centra za kulturu Tuzla.
I idem tako prema Omladinskom i gledam sa ulice – zgrada je sva u mraku, samo kroz grane jela sijaju svjetla kroz prozore prostorija u kojima su se decenijama oblikovale generacije i u kojima će se, nadam se, još mnogo decenija oblikovati novi naraštaji umjetnika, harmonikaša, gitarista, solista, pijanista, članova horske sekcije... da ne nabrajam dalje.
Zastadoh ispod tih prozora koji su (istina: može bit da sam to i umislila), znakovito svijetlili u mraku. U iste te prozore gledao je nekada neki Rime dok je čekao neku Azru da završi s probom pa da je otprati kući, a Sudo pored zidića čekao neku Selmu, neki Mire neku Jacu, neki Dražen neku Gocu... rađala su se prijateljstva, ljubavi.... Zatvoreni su, ali kao i uvijek prije, sa ulice se čuje kako se hor upjevava i vježba prve taktove. Kao nekad.
Vratile smo se kući. Ansambl „Iskre“ je ponovo sekcija Doma mladih - Centra za kulturu Tuzla.
Hvala Bosanskom kulturnom centru pod čijim smo krovom bile neko kratko vrijeme, još više hvala Željezničkoj stanici Tuzla, a posebno hvala Rudarskom institutu – odnosno direktorima ovih preduzeća, jer su nas razumjeli i primili nas kad pod krovom BKC-a više fizički nije bilo mjesta za Ansambl – sve je to na svoj način bilo lijepo i interesantno iskustvo... S tugom smo se oprostile od Rurdarskog instituta – lijepo nam je bilo, osjećale smo se dobrodošlo.
Ali ništa se ne može porediti sa ovim osjećajem povratka tamo gdje je nekada, prije 44 godine sve i počelo – Dom mladih – Centar za kulturu Tuzla.
Sada: iz svoje matične kuće, u nove radne pobjede: gostovanja, priprema monografije, obilježavanje 45 godina od osnivanja Ansambla i ko zna šta sve još....
A.O.
